Jedan od najvećih nogometnih mitova i klišeja je onaj da su jedanaesterci 'lutrija' ili 'rulet'. Iako se zadnjih godina puno pričalo i pisalo o tome da to naprosto nije istina, mnogi novinari i ljubitelji nogometa još uvijek rutinski upotrebljavaju tu frazetinu svaki put kad neka utakmica dođe do raspucavanja. Vidjeli smo to po medijima i nakon utakmice Brazila i Čilea, a i HTV-ov komentator Stjepan Balog je istu stvar spomenuo sinoć dva-tri puta za vrijeme prijenosa Grčka i Kostarike – premda se koji sat ranije Antun Samovojska u studiju trudio objasniti gledateljima zašto nije tako.

Postoji niz tehničkih, psiholoških i drugih faktora koji utječu na uspješnost pucanja jedanaesteraca – kako za izvođače, tako i za golmane. Sreća, naravno, igra ulogu – ali puno manju od pripreme, vještine i kvalitete igrača. I mi smo već pisali o tome za vrijeme Eura 2012, a ovoga puta smo u pomoć pozvali jednog od vodećih svjetskih stručnjaka za penale.

Ben Lyttleton je suosnivač glasovite nogometno-konzultantske agencije Soccernomics, koja surađuje s UEFA-om, nekim klubovima i reprezentacijama. Kolumnist je Sports Illustrateda, a uoči ovog SP-a objavio je knjigu 'Twelve Yards: The Art and Psychology of the Perfect Penalty'. U njoj je skupio i analizirao više različitih istraživanja na temu jedanaesteraca, razgovarao s trenerima, igračima i nekima od 'ikona penala' kao što su Antonin Panenka, Matt Le Tissier, Harald Schumacher i Martin Palermo. Ukratko, radi se o ultimativnoj knjizi posvećenoj samo tom jednom elementu nogometne igre, koji je obrađen sa svih mogućih strana.

Ekskluzivno za tportal, Lyttleton je izdvojio pet stvari (ima ih, naravno, više) koje utječu na uspješnost neke momčadi u raspucavanju penala, na konkretnim primjerima s SP-a i relevantnim statistikama – pet dokaza da penali nisu ni lutrija, ni rulet, ni pikado.

Predajemo mu riječ...

1. Pucati prvi je prednost

Čak i prije nego što izvođenje penala počne, jedna je momčad u prednosti. Analizirali smo 212 raspucavanja u najvažnijim reprezentativnim i klupskim natjecanjima i pokazalo se da momčad koja puca prva pobjeđuje u 61 posto slučajeva. Na svjetskim prvenstvima je taj postotak malo niži (59 naprema 41 posto) – ali 18 posto je doista značajna razlika.

Koji je razlog za to? Čini se da se naprosto radi o povećanom psihološkom pritisku na igrača koji izvodi penal u trenutku kad je njegova momčad u rezultatskom zaostatku, pogotovo ako mora pogoditi ili njegova momčad ispada. Fascinantan je podatak da u toj situaciji uspješnost izvođenja penala na Svjetskim prvenstvima pada na samo 44 posto – i protiv Brazila je za Čile tako promašio Gonzalo Jara. S druge strane, čak 92 posto onih koji pucaju 'za pobjedu' pogađa – kao Michael Umana za Kostariku protiv Grčke!

2. Udarci po sredini se najrjeđe brane

Postoji niz obrazaca po kojima nogometaši biraju stranu u koju će pucati, a golmani u koju će se baciti. Oni ovise o nozi kojom igrač puca, dužini zaleta, jačini udarca, stajnoj nozi golmana i još nekim detaljima. Neki su igrači, pak, sposobni čekati do posljednjeg trenutka i promijeniti odluku s obzirom na kretanje golmana – to je tehnički vrlo zahtjevna, ali najuspješnija strategija. Vidjeli ste kako Neymar radi malu pauzu prilikom zaleta kako bi izazvao golmana na kretnju – napravio je to protiv Hrvatske, ali i protiv Čilea. Taj se trik u Brazilu zove Paradinha i smatra se da ga je izumio Pele , pa možemo reći da barem tu Neymar ide njegovim stopama.

Zanimljivo je, međutim, da se penali koji idu po sredini gola najrjeđe brane. Analiza je pokazala da igrači u 29 posto slučajeva pucaju (otprilike) posred gola umjesto u jednu ili drugu stranu mreže, ali vratari ostaju na sredini u samo šest posto slučajeva. Brazilski golman Julio Cesar napravio je baš to kod prvog čileanskog penala i obranio udarac Mauricija Pinille

Jedan reprezentativni golman s kojim sam razgovarao otkrio mi je zašto on sam, a ni njegovi kolege, ne vole ostati na sredini. On kaže da bi to navijačima moglo izgledati kao da se ne trude dovoljno. U psihologiji taj fenomen zovemo 'action bias': isti negativni ishod (odnosno primljeni gol) percipira se negativnije ako je do njega došlo nakon izostanka akcije – odnosno, golman koji je primio gol 'izgleda' bolje ako se bacio u stranu, pa makar i u krivu, nego ako je ostao na mjestu.

3. Zvijezde češće promašuju

Diego Maradona, Roberto Baggio i Michel Platini samo su neki od velikih igrača koji su promašivali penale u raspucavanjima na SP-u. Istraživanje je pokazalo da nogometaši 'visokog statusa', odnosno oni koji su osvajali individualne nagrade i bili birani u najbolje momčadi prvenstva ili godine zapravo dosta često promašuju, a možda i 'prenose' tu svoju nesigurnost na suigrače.

Naime, analiza podataka koji se odnose na raspucavanja penala na velikim reprezentativnim turnirima i u međunarodnim klupskim natjecanjima pokazala je da momčadi koje među pet izvođača imaju jednu ili više takvih zvijezda pogađaju 67 posto udaraca. Kod onih koji nemaju nijednu, uspješnost je 86 posto. Čini se da je i ovdje psihologija presudna – pritisak na velikanima je veći nego na 'običnim' igračima.

4. Da, reprezentacija može postati bolja u tome

Jedanaesterci su Englezima bolna točka, jer smo već nekoliko puta ispadali s velikih natjecanja poslije raspucavanja penala. S druge strane, Nijemci su na glasu kao neumoljivi egzekutori s bijele točke. Htio sam vidjeti je li tog zbog toga što su njihovi pucači i golmani naprosto bolji ili možda postoji i neki drugi razlog.

Analizirao sam uspješnost izvođenja penala za reprezentativce osam nogometnih nacija (Brazil, Argentina, Njemačka, Italija, Engleska, Francuska, Španjolska, Nizozemska) i usporedio njihov učinak u klubovima s onim u raspucavanju za nacionalne momčadi. Rezultati su šokantni! Englezi su zapravo najbolji pucači penala u klupskom nogometu, s 82 posto uspješnosti, dok su Nijemci na 76 posto i jedino su Francuzi slabiji od njih. Međutim, kad su u pitanju raspucavanja na velikim reprezentativnim natjecanjima, onda su Nijemci daleko najbolji s 93 posto realizacije, a Englezi najgori sa 66 posto...

Dakle, očigledno je da nešto rade bolje u pripremi i izboru igrača koji će pucati. A rade dosta toga, na tehničkom i psihološkom planu – pogotovo od Klinsmannovog doba na SP-u 2006. On je danas izbornik SAD-a i budite sigurni da će njegova momčad biti vrhunski pripremljena ako dođe do raspucavanja u utakmici s Belgijom.

5. Ne treba žuriti s izvođenjem

Svi izvođači za Kostariku sinoć su poslije sučevog zvižduka najprije pričekali trenutak-dva, duboko udahnuli i izdahnuli i tek onda pucali. Gekas, jedini Grk koji je promašio, nije to napravio nego se smjesta zaletio – i promašio. Karim Benzema također je promašio jedanaesterac protiv Švicarske koji je izveo vrlo brzo.

Analiza penala u raspucavanjima pokazuje da su uspješniji oni koji malo pričekaju. Prosječno vrijeme reakcije poslije sučevog zvižduka najmanje je kod Engleza, samo 0,28 sekundi. Za usporedbu, prosječno vrijeme reakcije Usaina Bolta na znak za početak utrke je 0,17 sekundi! Nijemci, s druge strane, reagiraju tek nakon 0,64 sekundi.

Zaključak – kad vam netko sljedeći put kaže kako su penali 'lutrija', znajte da nema pojma o čemu govori...