Premda je Gorica predzadnja momčad SHNL-a, Mario Carević, čovjek koji je vodi, jedan je od najzanimljivijih i najtalentiranijih mladih trenera hrvatskog klupskog nogometa. Igračka karijera bila mu je zavidna. Kao klinac upao je u prvu momčad Hajduka, kad je splitski klub još osvajao trofeje, a pokojni genij hrvatskog nogometa Tomislav Ivić kleo se u Cara tvrdeći da se radi o budućem lideru reprezentacije. Nažalost, kako sam često kaže, mladenački hirovi, tvrdoglavost i glava u pod uskratili su mu priliku da igra u najvećim svjetskim klubovima te da bude jedan od ključnih ljudi nacionalne selekcije.

Danas je trener. I to odličan trener. Pitate li Joška Jeličića i dobar dio navijača Hajduka, ovaj rođeni Makaranin već bi sjedio na klupi kluba u kojem je napravio prve prave nogometne korake. No, kako i sam kaže, nikamo mu se ne žuri i želi na jedini ispravan način graditi karijeru, a to znači ne preskakati stepenice.

U subotu ćete moći na tportalu u sklopu naše stalne rubrike Intervju subotom pročitati veliki intervju s hit-trenerom SHNL-a, a kao najavu izdvojili smo dio u kojem Carević priča o igračima kojima se divi u hrvatskom klupskom nogometu i što ga najviše nervira.

Vremena su se promijenila i ono što je nekad bilo nezamislivo danas je standard. Željko Obradović rekao mi je da nije mogao vjerovati kad je vidio da mu je na poluvremenu jedne utakmice pola momčadi uzelo mobitel u ruke. Kako vi gledate na ovo 'novo normalno'?

Trendovi su takvi, životne navike su drugačije nego što se nekad bile. I to je tako. Sve se promijenilo, apsolutno sve. Puno toga me strašno nervira kad vidim kod svojih igrača, ali iluzorno bi bilo misliti da im nešto mogu zabraniti ili ih radikalno ograničiti. Jednostavno, oni su rođeni u drugačijem dobu i vjerojatno je njima nenormalno sve ono što je tebi ili meni normalno.

U načelu to poštujem, ali sam izrazito rigorozan oko nekih stvari i tu nema kompromisa. Da se netko javi na mobitel usred zajedničkog ručka? Nema nikakve šanse. Naježim se i kad vidim da se neki prenemažu sa sunčanim naočalama u klupskoj opremi. Prijatelju, nismo na ekskurziji. U svoje privatno vrijeme radi što god želiš, ali ovako… Ili da igrači nisu jednako obučeni…

Pustiš li to, sve će otići u anarhiju. Svojim igračima to stalno govorim. Neke stvari izvan terena, ponašanje u restoranu dok smo na pripremama… Sve se to na kraju odrazi na terenu. Poštivanje tete koja pere odjeću u klubu… Znam da sam zvučim kao neki dosadni profesor od 200 godina, ali takve im vrijednosti pokušavam nametnuti i inzistirati na njima jer znam koliko je to važno.

Da budu i dobri igrači, ali i kvalitetni ljudi. S te strane sam možda konzervativan, ali s druge mislim da s igračima imam ljudski, normalan odnos, normalnu komunikaciju, a i često sam fleksibilan i popustim u nekim situacijama koje mi se možda i ne sviđaju previše, ali za koje mislim da nisu previše važne.

Međutim određene stvari se moraju poštivati. Alergičan sam kad vidim da usred treninga, kad završimo neku vježbu i pripremamo drugu, netko - umjesto da se odmori, popije malo vode, mentalno se pripremi za nastavak treninga - iz sve snage napuca loptu. Brate, to nije nogomet, to je seljačka radna zadruga. Jednostavno, to tako ne ide u profesionalnom sportu.

Dražen Petrović ili Michael Jordan bili su lideri jer su svojim ponašanjem i brutalnim radnim navikama tjerali sve ostale da idu iznad svojih mogućnosti. Koliko je za trenera važno da ima takvog čovjeka u svlačionici? Vi sad u Gorici imate Ercega, u Šibeniku je takav tip igrača bio Ivan Santini.

To je najvažnije, ali nema puno takvih igrača. Ne mogu ja niti bilo koji drugi trener na silu od nekoga stvoriti lidera. To jesi ili nisi. Ili to imaš u sebi ili nemaš. Nema tečaja za to. Ali takvim igračima, koji su karakteri i primjer su drugima, bez obzira na trenutačni status u momčadi, ja bih im dao doživotni ugovor. Značenje takvih momaka za ekipu se ne može usporediti ni s čime.

Spomenuo si Santinija. Čovjek je u karijeri dobro zaradio, bio je reprezentativac, igrao je u odličnim klubovima, a u veteranskim godinama na svakom treningu u Šibeniku prvi bi se bacao i ginuo za svaku loptu. I što ti više treba? Treba li on galamiti u svlačionici da dokaže svoje liderstvo? Naravno da ne treba. Samim svojim ponašanjem i primjerom je lider. Neki mlađi igrači, koji bi nekad možda otišli u neku negativu, neće to napraviti kad vide njega. Kad imaš u svlačionici jednog ili dva, tri takva igrača - pa to je blago.

To je ključ svega. Takve igrače treba prepoznati, ali kad ih prepoznaš, onda ih veži doživotnim ugovorom. To je Ademi u Dinamu, to je Livaja, mada možda na neki drugačiji način, Rakitić… Liderstvo nije galama, lidere suigrači poštuju bez toga da oni progovore jednu riječ. Slijede ih jer su radišni, ispravni, pošteni, daju maksimum od sebe… Iskreno, za takve momke bih život dao.

Ostatak velikog intervjua s hit-trenerom SHNL-a u subotu pročitajte na tportalu u našoj stalnoj rubrici Intervju subotom.