Kad se već 'rodio kao vrlo mlad', Miloš Teodosić bio je prisiljen sazreti nešto ranije od svojih vršnjaka u Hrvatskoj koji su – prema rezultatima dubinske i opsežne analize hrvatskog izbornika koju laici ne mogu shvatiti – sa 23, odnosno mahom sa 25 i više godina, ipak premladi i previše neiskusni.

Da je kojim slučajem rođen malo zapadnije, Miloš bi možda igrao za repku Hrvatske - pogotovo ako bi imao pravog menadžera. Ne bi rješavao utakmice u četvrtfinalu jer do njega ne bi ni došao, a izbornik s jednoipolgodišnjim trenerskim stažem lakonski bi objašnjavao lobotomiziranoj javnosti da je Miloš neiskusan i da ga je u Turskoj tek pripremao za ono pravo – a to je, naravno, iduće prvenstvo.

Možda bi Miloš Teodosić u Hrvatskoj igrao rukomet.

U četvrtfinalu protiv Španjolaca prvi strijelac Srbije na prvenstvu imao je šut 1-7 , sve do zadnje tri sekunde susreta. A onda je uzeo loptu odluke i s osam, devet, tko zna koliko metara, pogodio svjetske prvake pravo u čelo. Mušičavi čupko već je poznat po takvim reakcijama u trenucima odluke.

Tako je sjajna partija vrhunski vođenih Ivkovićevih 'Dudinih kerova' okrunjena potezom leoneovskog kauboja, strijelca s petljom kakvog naša javnost traži svijećom još od sredine 90-ih. Zašto je tako?

'Šta je Vujošević radio pred krevetom Tripkovića u petak uvečer?'

Talenti u Hrvatskoj i dalje se odnekud pojavljuju, premda više nije jasno otkuda. Stručnjaci koji traže nove nade ili prate europske i svjetske smotre mlađih dobnih kategorija uvjeravaju nas da je hrvatski igrački bazen, što zbog sklonosti momčadskim sportovima, što zbog fizičkih predispozicija (visina, brzina, skelet, dužina ruku...) i dalje percipiran kao jedan od najbogatijih - čak u prednosti pred srbijanskim! No u NBA igrače izrastaju neki drugi momci, Hrvati eventualno odu preko Bare na sezonu-dvije grijati klupu. Zašto?

Za početak, pogledajmo tko radi u Košarkaškom savezu Srbije. Na vrhu je Dragan Kapičić, a u upravnom odboru sjede Predrag Danilović i Dragiša Vučinić, zastupnik utjecajnog Stručnog savjeta koji izgleda kao srpski pandan Hall of Fame: od Žeravice, Maljkovića i Pešića, preko Dalipagića, do Rebrače, Paspalja i negdašnjeg Jugoplastikinog 'Stocktona' Zorana Sretenovića... Pa tko želi, neka im zbraja svjetske i olimpijske medalje!

Srpski talenti kroz razvoj su izloženi fascinantnom sportsko-psihološkom drilu: počevši od temelja košarkaške tehnike do usađivanja požrtvovnih radnih navika i pobjedničkog mentaliteta. Usput budi rečeno, srpski treneri 90-ih znali su odvojiti politiku od sporta u tolikoj mjeri da u košarkašku lektiru za svoje klince uvrste i Dražena, Kukoča, Rađu, te poučne priče iz njihovih ranijih dana. Motivacija, rad s klincima i kontrola usijanih mladih glava u svjetlima velegrada... U košarkaškim kuloarima kruže priče da srpski treneri imaju ključeve stanova mladih igrača kako bi ih držali pod paskom. Legenda kaže da se daroviti partizanovac Uroš Tripković jedne ne tako davne godine u petak navečer probudio i pored uzglavlja ugledao nemalu glavu Duška Vujoševića koja mu govori: 'Spavaš? Samo sam htio provjeriti.'

U HKS-u takve ćete stvari naći u tragovima. Srpski trenerski Olimp strogo, bez lutanja postavlja ciljeve, predviđa razvojne i trenažne cikluse za kadete, juniore – nešto što je u hrvatskom slučaju, prema riječima upućenijih košarkaških djelatnika, prepušteno improvizaciji nepodnošljive količine neambicioznih radnika i poluamatera. Kratkovidni interesi uglavnom se sažimaju oko filozofije 'glavno da se o malome priča, da se oko kluba muvaju neki menadžeri i bit će love od prodaje'...

Hrvatskom košarkom upravlja Danko Radić, poduzetnik, bivši košarkaški sudac iz Šibenika, koji je na strateške pozicije (vrhove županijskih saveza) postavio svoje kolege suce te razne birokrate i menadžere partikularnih interesa i kompetencija. Njihova imena hrvatskoj javnosti uglavnom ništa ne govore, jer u javnosti ne istupaju često, niti javnost zna koji su njihovi standardi i rezultatski ciljevi prema kojima bi se mogao vrednovati njihov rad.

U 15 godina Radićeve vladavine Hrvatska je samo jednom ušla u polufinale velikog natjecanja i uzela medalju – u prvoj godini, 1995, kada je repku vodio Aco Petrović, Radićev neprijatelj čiju je europsku broncu Radićeva ekipa tada prikazala kao neuspjeh i povod za smjenu!?

Tako je to u Hrvatskoj. Postoji određena razina do koje pojedinci na pozicijama odgovaraju za svoje rezultate. I postoji ona 'viša', kao sudačka majica siva razina, koja tim zakonima, predviđenima za puk, ne podliježe, niti postoji gram šanse da se ponaša u skladu s općim interesom i snosi odgovornost. To su već mutni oblaci privatnog poduzetništva, sporta, politike i pretvorbe, to je naš mali hrvatski Olimp koji je, kao što znamo, u usporedbi sa Srbima 'uvijek bio Europa'. Zamalo i jest... Samo još fale budale koje bi u to vjerovale.