Teška ozljeda koja je prošlog tjedna na prijateljskoj utakmici protiv Estonije zadesila Marka Pjacu, sjajnog hrvatskog reprezentativca i ofenzivnog veznjaka Juventusa, u pomalo neugodan položaj dovela je i prof. dr. sc. Borisa Nemeca, liječnika koji se još od travnja 1996. godine brine o zdravlju hrvatskih nogometnih reprezentativaca. Naime, njegovu izjavu o mogućnosti Pjacina izostanka sa SP-a, odnosno opasnosti od ponavljanja ozljede, krivo su interpretirali.

'Ispalo je dramatično, iako sam ja izjavio da bi se, u ovom slučaju, Pjaca trebao strpjeti, odnosno ne žuriti s povratkom na teren jer da bi u slučaju ponovne ozljede ligamenata, to sve moglo imati kudikamo teže posljedice', rekao je u uvodu razgovora za tportal.hr Boris Nemec. I priznao nam, bez obzira na veliko životno i radno iskustvo, da te noći nije baš mirno spavao. I to ne svojom krivicom.

'Kako je bilo napisano, riječ je bila o teškoj ozljedi te se pisalo o mogućem terminu povratka koji, prema liječničkim prognozama, ali i Fifinom naputku, može biti u roku sedam, osam mjeseci. Drugim riječima, to bi značilo do kraja ove godine. Međutim, mi liječnici često smo u sukobu s trenerima i izbornicima jer oni taj proces žele ubrzati i onda se događaju nove ozljede, koje pak igrača udaljavaju od terena još puno dulje.

Dakle, ako se Pjaca vrati na teren krajem godine, kakva je i preporuka, onda u sljedećih četiri, pet mjeseci mora uhvatiti formu, osloboditi se straha i to bi bio krajnji čas da bude u konkurenciji za mjesto u reprezentaciji. Nažalost, praksa je dosad puno puta pokazala, ponovi li se ista ozljeda u roku od godinu i pol dana, onda je igrač u velikim problemima.'

S obzirom na to da je iza Nemeca već toliko godina iskustva, ali i operacija koje su mnogim, i to ne samo sportašima, omogućile normalno hodanje, jasno je da ove riječi imaju težinu.

Inače, Nemec, iako ga svi poistovjećuju s Rijekom, ustvari je Varaždinac. Rođen je sredinom prošlog stoljeća, a u medicinu se zaljubio kao dijete. Potom i u Riječanku, sadašnju suprugu Natašu, s kojom je dobio i dvije kćeri, Tanju i Ivu. U Rijeci su mu i unuci, velike ljubavi, Gabriel i Ana.

'Kao dječak bio sam često na igralištu, ali se i ozljeđivao. Onda mi se jednom dogodilo da sam izvrnuo gležanj i sjedio sam ispred vrata operacijske dvorane. Vrata su nekim slučajem bila otvorena pa sam vidio kako operiraju i tada sam odlučio da ću se baviti medicinom. Nakon gimnazije u Varaždinu, predao sam papire za studij medicine pa sam išao na prijamni ispit u Rijeku. Slao sam još dokumente i u Zagreb, Sarajevo, Beograd.

Kako je Varaždinac postao Riječanin

Školske kolege su pak često bili na igralištu i onda sam, s prijateljicom, učio od šest ujutro po cijele dane te bih od četiri do sedam sati popodne išao s prijateljima na nogomet. Tako je bilo cijeloga ljeta, a onda sam u kolovozu dobio dopis da sam u Rijeci primljen na studij. I tada sam mislio, ma bit ću u Rijeci samo godinu dana pa se prebaciti u Zagreb. No stekao sam prijatelje, društvo, pa sam ostao još jednu godinu. Pa dvije godine i tako sve do sada. Naime, nakon studija dobio sam posao u bolnici u Lovranu, gdje sam radio sve do 2004. godine.'

Te 2004. godine dr. Nemec uzeo je kredit od dva milijuna eura te uz pomoć općine Matulji, koja mu je po povoljnoj cijeni dala zemlju, podigao i opremio bolnicu u Matuljima, gdje danas radi 27 ljudi, od čega je sedam liječnika, s time da su i oni podijeljeni po subspecijalizacijama tipa koljeno – rame, kuk – stopalo, kuk – koljeno. Godišnje se u klinici obavi oko 1000 operacija, a zanimljivo je da 35 posto pacijenata dolazi iz inozemstva. Od Slovenije i Srbije do Italije, Austrije pa i Švedske.

Dr. Nemec ne skriva da od svoga rada dobro živi, no priznaje da mu radni dan traje od sedam ujutro, kada s kolegama održi kolegij. Potom na red dolaze operacije, a samo u utorak, kada smo bili u posjetu, odradio ih je tri. U popodnevnim satima posjećuje pacijente, a posao nikad ne završava prije 21 sat. Nekad tek oko 23 sata odlazi iz ordinacije.

Liste su sad velike, a priče o brizi za pacijente sve više nalikuju na bajke

Kako radi u zdravstvu, ima i važnu poruku državnim institucijama, točnije HZZO-u.

'Nekad smo imali ugovor s HZZO-om i pacijenti su bili jako zadovoljni, brzo su bili operirani, a mi smo rasteretili na jedan način državne bolnice. Međutim, ministar Ostojić sve je to ukinuo i pričao kako će se zdravstvo 'amerikanizirati'. Smiješno. Liste su sad velike, a priče o brizi za pacijente sve više nalikuju na bajke. Pacijenti sada za pojedine operacije čekaju i po nekoliko godina. I što se događa? Pacijent je na teret državi jer ne radi, njegova obitelj doma pati, poslodavac je u problemu, pacijent troši lijekove i slično. I koliko to sve košta državu?

Ovako bi s privatnicima, koji poput mene uredno plaćaju i poreze i doprinose za svoje radnike, dogovorili suradnju i jednako platili kao i bolnicama. Zašto u medicini privatnik ne smije raditi, a kada se grade ceste i boje tuneli, tada privatnici smiju dobiti posao? I što se onda događa kao apsurd? Mnogi pacijenti ne mogu izdržati tako dugo i odlučuju se na operaciju u privatnom sektoru i tako zapravo plaćaju zdravstvenu uslugu dvaput: jednom kroz zdravstveno osiguranje koje redovno plaćaju, a drugi put kod privatnika kojem država ne omogućuje sklapanje ugovora s HZZO-om i korištenje uputnica.'

Ipak, i u takvoj državi Nemec voli raditi.

'Nema tog novca koji ti može nadomjestiti prijatelje i čašu vina u dobrom društvu negdje na rivi. Imao sam ponudu iz Katara da radim kod njih. Na svu sreću, išla je supruga sa mnom i kada je ponuda već bila na stolu, poručila mi je 'ti ostani ovdje u pijesku, ja se vraćam kući'. I tada sam shvatio da ima pravo. Nema ljepše zemlje za život od Hrvatske. Naravno, pod uvjetom da imaš posla i od čega živjeti.'

Nemec je imao privilegij što uz posao koji voli, možete gledati i najveće utakmice uživo. No prije nego je postao liječnik, bio je nogometni sudac.

'Da, ali to ne zna baš puno ljudi. No u nogometu sam bio i kao igrač jer kao junior sam nastupao za Varteks. Sudio sam punih 12 godina, a u bivšoj državi stigao sam do ranga saveznog suca. I sudio sam utakmice ranga treće lige, tada je to bila hrvatska nogometna liga. Trudio sam se suditi korektno. A sjećam se jedne utakmice, u Sisku. Domaćini su mi vikali 'bravo', a protivnici su me psovali. Tada sam rekao 'pa što to meni treba'. I zadnja utakmica, između Splita i Solina, bila je jednako žestoka. U prvih 15 minuta domaćinima, koji su udarali goste gdje god su stigli, podijelio sam četiri žuta kartona. I samo sam čekao da me napadnu. Onda sam vrebao prvi krivi potez gostiju, samo da njihovu igraču imam razloga pokazati žuti karton i kada se to dogodilo, utakmica je postala 'mlaka'. Završilo je 0:0, a u zapisniku su gosti napisali kako je sudac bio korektan, ali da je domaćinima pokazao previše žutih kartona.'

Operacija Zorana Mamića promijenila mu je život

Zanimalo nas je li za Nemecovu karijeru u reprezentaciji 'najzaslužniji' Zoran Mamić.

'Pa, može se tako reći. Naime, on je u to vrijeme igrao u Dinamu. Ozlijedio se i završio na operaciji kod mene u Lovranu. Potom mu je u posjet stigao Ćiro Blažević i kada je vidio kako Zoran napreduje, došao je do mene i rekao mi 'Sine, ti ćeš biti doktor u reprezentaciji'. Prošlo je dva, tri tjedna, ja sam već na njegovo obećanje zaboravio, a onda je stigao poziv. Inače, kao klinac sam maštao u izlasku na veliki teren.

Posjećivao sam i neke utakmice u Zagrebu, recimo Dinamo – Zvezda i sjećam se Bearinih obrana. I onda, nakon par dana, bio sam na kultnom Wembleyju, na utakmici Engleske i Hrvatske. Večer prije dvoboja igrači obično dođu na trening, osjetiti travnjak, pa sam tako i ja u 'civilki' i cipelama stigao na stadion. Pogledao sam travnjak i krenuo hodati po njemu. A kad tamo, odmah se jedan tamnoputi redar sjurio prema meni i počeo galamiti da je teren samo za nogometaše. Bio sam posramljen, ali i sretan što mi se taj san ispunio.'

U tih 20 godina, uz reprezentaciju, surađivao je s osmoricom izbornika. I bio na svim velikim natjecanjima, osim na Euru u Engleskoj 1996. godine. Tko je od njih ostavio najdublji dojam?

'Svaki od njih je poseban na svoj način, ali mislim da se nitko od njih neće naljutiti kada kažem da je Ćiro Blažević ipak najposebniji. S njim nikad niste znali kako će koji dan reagirati, s kakvim potezom iznenaditi, kako će pokušati razdrmati momčad. No svi su prema meni i kolegama bili susretljivi, poslušali savjet.'

A kako je raditi s nogometašima, dečkima koji imaju puno novca, ali i specifične karaktere?

'Tako je, svaki od njih je drugačiji. No svi imaju zajedničku želju za pobjedom. Kada izgube, jako su potišteni, žalosni. Jer oni svaki put idu po pobjedu, žele odigrati najbolje što znaju. A dogodi se – loš dan. Naravno, kada pobijede, baš kao sada protiv Ukrajine, onda su presretni. Ja kao doktor, pak, uz njih sam od 0 do 24 sata jer svaki od njih ima pravo pitati: 'Gdje je doktor?' I znam da mnogi misle kako je pratećem osoblju svako putovanje novi izlet. Ali, evo primjera.

Bili smo tri ili četiri puta u Dublinu. I jedino što sam vidio bio je aerodrom, odnosno hotel i stadion. No posljednji put zamolio sam tadašnjeg izbornika Bilića da nas pusti na sat ili dva iz hotela, da idemo prošetati centrom. Bilo je to u tajnosti, s time da sam svake sekunde pogledavao u mobitel ima li posla za mene. Ipak, uspjeli smo se prošetati, popiti crno pivo i pogledati irski ples.'

Dr. Nemec operirao je brojne poznate sportaše

Ovaj vrsni ortoped, kroz čije su ruke prošli i Slaven Bilić, Ćiro Blažević, Zoran i Zdravko Mamić, Ante Čačić, Nikica Jelavić, Alen Bokšić, Mirza Džomba, Goran Sablić, Alvaro Načinović, Leon Benko, Jelena Kovačević, Razija Mujanović, Vladimir Miholjević, Goran Vrbanc – sada je na liniji s Markom Pjacom i Šimom Vrsaljkom.

'Čujem se s mnogim reprezentativcima, s nekima češće, s nekima rjeđe, ali na liniji smo. Sada su to Vrsaljko i Pjaca, jer kod njih je 'najalarmantnije'. Ali i oni će se vratiti na teren, ne brinem se ja za njih.'

A kakvo je stanje s Andrejem Kramarićem? Peta ga boli, ali on zabija. Evo, srušio je i veliki Bayern.

'Znam da Kramarić ima tih problema, ali i da mu je jedan dan bolje, drugi dan nešto teže. No ja sam impresioniran što on, unatoč bolovima, odigra takvu utakmicu i k tome još je i riješi. Ali ja si mislim da tu nije u pitanju ništa ozbiljno jer da je problem iole opasniji, Kramarić ne bi mogao ni hodati, a kamoli igrati na takvom nivou.'

Mnogi od nas, koji nismo dio te priče, i ne znamo koje su vaše ingerencije kada su u pitanju ozljede reprezentativaca. Osim što je evidentno da operacije odrađuju neki drugi ljudi?

'To je tako u svim reprezentacijama. Ako se dogodi ozljeda, mi napravimo pregled. odnosno pretrage, na temelju kojih zaključujemo o kakvoj se ozljedi radi. Tu ustvari i završava naša priča, jer igrači se vraćaju u svoje klubove, na konzultacije s klupskim liječnicima. Sada je, na primjer, Juventus odredio kod koga će Pjaca na operaciju. Istina je, ponekad se dogodi da klub dopusti i nama da ga operiramo, kao recimo Nikicu Jelavića dok je igrao za Glasgow Rangers. Znate, klubovi koji jako puno plaćaju naše igrače, žele imati i uvid u njihovo stanje.'

Dojam je da posljednjih godina, posebice nogometaši, doživljavaju puno više ozljeda koljena. Ima li to kakve veze s uvođenjem umjetne trave kao podloge?

'Ne bih se složio. Odnosno, samo djelomično. Naime, kada se pojavila prva generacija te umjetne trave, ozljede su se mogle vezati uz nju. Sada je tehnologija napredovala i podloga je vrlo dobra. Ipak, postoji problem, kada se mijenjaju podloge i kada se često kombinira s treninzima na pravoj i umjetnoj travi. To je najopasnije za koljeno.'