Zovu ih Neverkusen i Vizekusen ('Vize' kao viceprvak, vječiti drugi). Već desetljećima su u vrhu njemačkog, pa i europskog nogometa, ali čak ni ove sezone, kad su jedini ozbiljni Bayernov pratitelj u utrci za naslovom i kad su osigurali prolaz u drugi krug Lige prvaka, vrlo se malo o njima govori i piše. Nije to baš pravedno, jer momčad bez pravih zvijezda i neiskusnim trenerom postiže izvanredne rezultate. Predstavimo ih malo, zaslužili su...

Iza Bayera su vrlo burna dva i pol tjedna. 27. studenog je šokantno kod kuće poražen 0-5 od Manchester Uniteda, momčadi koja je ove sezone u velikom padu i za koju su mnogi smatrali da može pasti u Leverkusenu. Timw je družina koju vodi Sami Hyypiä (proslavljeni branič, ali i posve neiskusni trener) došla u tešku situaciju uoči posljednjeg kola Lige prvaka, gdje više nije ovisila samo o sebi.

Rezultat je jako uzrujao sportskog direktora, legendarnog golgetera Rudija Völlera. Na presici je održao emotivni monolog o navodnom 'luzerskom' karakteru kluba i apelirao na medije da pokažu više poštovanja prema Bayeru koji je napravio ogromni napredak od skromne prošlosti: 'Tijekom 1980-ih smo imali toliko malo gledatelja da ste se bez problema stigli rukovati sa svima na tribinama, a igrači su se sramili u javnosti nositi majice s Bayerovim grbom', rekao je. 'Sve su to gluposti, te priče o filozofiji i karakteru. Postoji samo jedna istina koja se nikad ne mijenja – jedina bitna filozofija je ona koja se nalazi na terenu.'

To je rekao, a onda završio u bolnici na razbijanju bubrežnog kamenca.

Momčad je odgovorila sjajno. Dvaput je pobijeđen Freiburg (3-0 u prvenstvu i 2-1 u kupu), a zatim je prošlog vikenda iznenađujuće odnijela pobjedu s Borussijinog Westfalena. Ushićeni Völler proglasio je tu utakmicu najboljim nastupom Bayera ove sezone: 'Bilo je jako važno da cijeloj Njemačkoj pokažemo što možemo', ponosno je izjavio. Trener Hyypiä se nadovezao: 'Pokazali smo što je moguće', a kapetan Simon Rolfes otišao je korak dalje, u za Leverkusen neistražene vode kad je rekao: 'Naravno da je moguće da osvojimo naslov'...

I nitko se od prisutnih novinara nije na to nasmijao. Barem ne glasno.

Zašto bi Bayerovi snovi bili nerealni? Prije svega iz očitog razloga što u ligi imaju minhenski Bayern, dominantnu europsku momčad i prvaka kontinenta. To što ga momci iz Leverkusena uspijevaju slijediti već je veliki i neočekivani uspjeh – ako danas pobijede Eintracht Frankfurt na zimski odmor će otići s četiri boda zaostatka, a čak osam više od Dortmunda, kojeg apsolutno svi po kvaliteti smatraju jedinim mogućim domaćim izazivačem, ako takav uopće postoji.

No drugi, nešto apstraktniji i dugotrajni razlog povijesne je prirode. Navijači drugih njemačkih klubova, većinom uronjenih u slavnu tradiciju i radničke korijene (s ponekim izuzetkom), za Bayer misle da je 'plastični' klub bez pravih tvrdokornih navijača i 'ispostava' istoimene farmaceutske kompanije koja ga izdašno financira. To što je Bayer prije samo 11 godina igrao u finalu Lige prvaka (i izgubio 1-2 od Real Madrida), a prije 25 osvojio Kup UEFA (na penale poslije 0-3 i 3-0 s Espanyolom), ne mijenja puno na stvari.

Leverkusen je grad od 160.000 stanovnika smješten u neposrednoj blizini Kölna, Düsseldorfa i Mönchengladbacha, čiji su klubovi nemjerljivo popularniji. Vremenom je i Bayer, koji je član Bundeslige od prijelaza sedamdesetih u osamdesete godine prošlog stoljeća, stekao gledatelje na svojoj BayAreni (kapacitet 30.210), ali ustrajao je u održavanju imidža 'obiteljskog', a ne 'narodnog' kluba. Kao odgovor na stalno potcjenjivanje, usvojio je nadimak 'Werkself' ('tvornički klub'), a prijašnji direktor Wolfgang Holzhäuser čak je registrirao i 'Vizekusen' kao prepoznatljivi dio klupskog branda – autoironično, jer tako su klub prozvali njemački novinari nakon što je 2000. i 2002. na nevjerojatne načine u zadnjim kolima gubio prvenstva.

I nikad nisu uspjeli osvojiti naslov, iako su čak pet puta bili drugi. Podcjenjivački odnos prema Leverkusenu-Neverkusenu samo se još produbio.

Današnji Bayer zaista nimalo ne sliči momčadi koja bi mogla konkurirati za osvajanje Bundeslige. Ključni igrač je visoki, uskoro 30-godišnji centarfor Stefan Kiessling, koji se povukao iz reprezentacije nakon što ga je izbornik Löw stalno marginalizirao; zatim solidni reprezentativni veznjak Lars Bender i ofenzivni Sidney Sam, koji je eksplodirao ove sezone; korejski napadač Heung-Min Son, njemačko-španjolski veznjak Gonzalo Castro, 21-godišnji vratar Bernd Leno te vrlo talentirani, polivalentni 19-godišnji Emre Can. Zaista ništa posebno – barem 5-6 bundesligaša imaju po imenima jače momčadi, ali su na ljestvici daleko iza Leverkusena...

Ni u taktičkom smislu to nije ništa što bi ikoga oduševljavalo. Sami Hyypiä završio je igračku karijeru u Leverkusenu, a onda prošle sezone postavljen za trenera u duetu sa Sachom Lewandowskim, koji se u međuvremenu vratio radu s mlađim kategorijama. Neiskusan, dobroćudan i uvijek prijateljski raspoložen prema igračima, Hyypiä nije ulijevao neko veliko povjerenje, ali postiže ogromne uspjehe s momčadi i pokazuje stalnu želju za učenjem.

S Bayerom forsira relativno bazičnih 4-3-3 (4-3-2-1) zasnovanih na agresiji, fizičkoj spremi i duelima, te protunapadima čije je ishodište uglavnom Kiessling (9 golova u 15 prvenstvenih nastupa), kojemu treba vrlo malo prostora da bi zabio. No i Korejac Son, koji je izgledao tako prosječno i neopasno u susretu sa Štimčevom Hrvatskom, sve je bitniji igrač – ove je sezone u 12 nastupa postigao već 7 golova.

U Ligi prvaka pao je i Real Sociedad u gostima, a Unitedova pobjeda nad Šahtarom otvorila je Bayeru put u drugi krug. Još ako danas pobijedi Eintrachta, momčad će dočekati Božić na poziciji koja joj obećava plasman u europsku elitu i iduće godine, ali i izaziva da pokuša nešto više. 'Opasno je biti zadovoljan s onime što ste postigli', kaže Hyypiä. 'To vam ne pomaže da se dalje razvijate, a mi želimo istražiti granice svojih mogućnosti...'