Nema Džombe, nema Anušića, opet su 'zaboravljeni' Kos (Metličićeva pozicija) i Sulić, nema ni fajtera Špoljarića i Dominikovića. Dok za legendarno krilo postoje kvalitetne zamjene (Čupić, Zrnić), ostali bi još uvijek bili sjajan dodatak. Ti potezi ulaze u red onih koje će izbornik eventualno morati objašnjavati poslije prvenstva. Ovisno, naravno, o rezultatu.

Petar Metličić je među 28 odabranih, ali čak je i to bilo upitno. Mogu njegovi ljubitelji strepiti prije objave popisa, to se može progutati. Ali on ne smije strepiti. To nije normalno, toga u normalnom savezu s normalnim stručnim stožerom nema. To je neobjašnjivo, kapetan zaslužuje bolji odnos. Ili bolje nadređene.

Činjenica je da je nakon izgubljenog finala SP-a u Zagrebu Pero rekao: 'Dosta je. Treba mi odmora.' Činjenica je i da su mu na leđima 33 godine, a u Austriji počinje operacija London 2012. Ali, Metličić je pronašao novi motiv i spreman je. To se mora respektirati. Gojun ili Kopljar su projekt igrači, ali svatko tko je, makar paušalno, pratio rukomet zadnjih godina, zna tko je Metličić: ratnik, vođa, kamikaza. Obrambeni fanatik razornog šuta i sjajnog pregleda igre. Dirigent, umjetnik. Takvih se samo budale odriču.

'Metličića ćemo koristiti ako to bude potrebno', rekao je izbornik naglasivši da postoji mogućnost da kapetan uđe u natjecanje za drugi krug. Ali neće ići na pripreme, tako da je takva mogućnost sasvim mala.

Izborniku svaka čast, on je lavinom medalja i najzadrtijim kritičarima uspio začepiti usta. Ali u ovom slučaju griješi. Ako je procjena njega i svemoćnog Gopca da Metličić više nije za teren, neka nađu drugo rješenje. Pomoćnik izbornika, recimo. Jer Pero će, ako situacija zbog ovakvih gluposti ne ode u pogrešnom smjeru, jednog dana biti izbornik. Nema boljeg čovjeka od njega.

Nakon svakog, ali baš svakog natjecanja, upravo je on predstavljao personifikaciju truda i žrtve hrvatskih rukometaša. Uvijek oblijepljen flasterima, doslovno puca po šavovima, plav od masnica, hodajuća bolnica. I onda još da izjavu kao nakon EP-a u Norveškoj: 'U klubovima imamo posao, a kada obučemo dres reprezentacije, igramo za svoju djecu.'

Takve izjave se u inozemstvu godinama ucjepljuju u velike zvijezde, ali u slučaju hrvatskog rukometnog kapetana za to nema potrebe. Intonacija i boja glasa ne ostavljaju prostora sumnji. To nije retorika, čovjek zaista tako razmišlja.

Za kraj, polufinale SP-a. Poljska rastavljena u Zagrebu, momčad, dvorana i cijeli narod pjevaju 'Morsku vilu'. Euforija je daleko iznad oblaka, Dominiković plače pred kamerama, ali kapetan je miran. Skupio je igrače u krug i održao kratak govor: 'Sretni smo i zadovoljni, ali nismo gotovi. Večeras malo slavimo a onda idemo po zlato. Iznad svih…'

Tri su razloga zašto Metličić mora ostati utjecajan faktor u hrvatskom rukometu. Zato što je igračina i zato što je mjerna jedinica za kapetana i čovjeka. Da nam je po jedan takav u svakom sektoru, bili bismo Švicarska. Ali takvi mnogima i smetaju i zato jesmo tamo gdje jesmo.