Međunarodna teniska kuća slavnih smještena je u Newportu, gradu u najmanjoj američkoj saveznoj državi Rhode Islandu, na mjestu gdje je u kolovozu 1881. godine odigrano prvo Američko nacionalno prvenstvo za tenisače. Inicijativom Jimmyja Van Alena i uz podršku Američkog teniskog saveza, Newport Casino, u kojem se nikada nije kockalo, 1955. godine pretvoren je u National Tennis Hall of Fame koji je od 1986. godine priznat od Međunarodne teniske federacije (ITF) te tako dobio i međunarodni predznak.

Od 1954. do danas čast da budu uvrštene među teniske besmrtnike dobile su 252 osobe iz 23 države. Taj će popis biti obogaćen u 2019. godini, a sredinom siječnja ćemo doznati tko je od osam nominiranih kandidata dobio potrebnih 75 posto glasova glasačkog tijela koje čine stanovnici Kuće slavnih, teniski eksperti i novinari koji prate tenis. Od ove godine svoj su glas za Gorana Ivaniševića, Kineskinju Li Na, Francuskinju Mary Pierce, Španjolku Conchitu Martinez, Rusa Jevgenija Kafelnjikova, Šveđanina Jonasa Bjorkmana, Španjolca Sergija Brugueru ili Austrijanca Thomasa Mustera mogli dati i teniski zaljubljenici širom svijeta te na taj način nekima od njih povećati izglede za uvrštanje. Prva pobjednica bila je Li Na, Goran Ivanišević je zauzeo drugo mjesto, a Mary Pierce treće.

To je tek jedna od novosti koje su uvedene pod vodstvom Todd Martina, čovjeka koji se može pohvaliti da je osuvremenio Međunarodnu tenisku kuću slavnih, približio ju teniskim zaljubljenicima svih generacija širom svijeta učinivši iskustvo posjeta interaktivnim. Iako još nije uvršten na popis besmrtnika u Newportu, tamo ćete naići i na Rogera Federera, odnosno na njegov hologram koji će vam otkriti razloge zašto je zaljubljen u tenis.

'Vrlo sam zadovoljan napretkom koji smo učinili. Mislim da smo povukli neke hrabre poteze kako bi osigurali da Međunarodna teniska kuća slavnih doista i bude globalna, kako joj ime govori. Naravno, još je puno posla pred nama. Trebat će nam još desetljeća kako bismo u Hrvatskoj došli do 80 ili 90 posto relevantnosti kakvu imamo ovdje u Sjedinjenim Državama. No, zaktorljali smo loptu i dalje je pomičemo', rekao je Todd Martin na početku našeg razgovora.

Gorana i Samprasa ni u četrdesetoj ne bih otpisao u Wimbledonu

Čuvaj. Slavi. Nadahnjuj. To su tri riječi koje danas čine krilaticu pod kojom djeluje Međunarodna teniska kuća slavnih?

'Naša je krilatica oduvijek bila fokusirana na očuvanje teniske povijesti. Sad smo je preoblikovali. To smo učinili kako bismo pomogli u širenju našeg sporta. Mi nismo odgovorni za širenje, ali moramo biti partner koji će to podržavati.'

Pod vašim je vodstvom ustanovljen i novi sustav za uvrštenje u Kuću slavnih. Hoće li novim kandidatima biti teže zadovoljiti kriterije?

"To ćemo saznati tek nakon što prođe nekoliko godina i analiziramo podatke. Ako pogledate naše ovogodišnje izabranike, Michaela Sticha i Helenu Sukovu, vjerujem da bi svi u teniskom svijetu rekli kako se radi o osobama sa sjajnim karijerama, ali koji se ne mogu naći u gornjoj polovici onih koji su ovu počast doživjeli tijekom njihovih života. Ipak, mislim da ćemo morati pričekati još barem pet godina kako bismo odgovorili na to pitanje. Rekao bih da će od sada biti zahtjevnije ući u Kuću slavnih u kategoriji promicatelja."

I teniskim zaljubljenicima ste dali mogućnost da svojim izjašnjavanjem utječu na izbor?

'Glasovanje teniskih zaljubljenika je bilo zabavno. Dva su bitna elementa u tome: kao prvo, navijačima širom svijeta dali smo mogućnost da se prisjete ljudi poput Gorana Ivaniševića, Jevgenija Kafelnjikova, Na Li, Mary Pierce ili bilo koga drugoga među nominiranima; kao drugo, uključivanjem navijača nismo nimalo promijenili kriterije za uvrštenje. Samo smo dali mogućnost navijačima da se izjasne, a vrlo često se njihov izbor poklapa s onim našeg glasačkog tijela.'

Među nominiranima za ulazak u klasi 2019. okupili ste vrlo živopisnu skupinu ljudi. Kakva su vaša sjećanja na dvoboje koje ste imali s Goranom Ivaniševićem?

'Goran i ja smo vodili velike bitke tijekom karijere. Najlakše bi bilo reći da mi je najviše u sjećanju ostala godina kad je osvojio Wimbledon. Iz više razloga sam bio jako sretan zbog njega. Vjerujem da je njegov najveći uspjeh došao kao rezultat veće poniznosti, jer mu u to doba baš nije išlo najbolje i zato je imao drugačiji perspektivu, bio je smireniji. Sviđalo mi se što je napravio, jer je time dao nadu svima koji su, poput njega, došli blizu cilja, a nikada nisu stigli prvi. Meni je to dalo nadu, a vjerujem da su i novije generacije vidjele kako vrijedi nastaviti igrati čak i onda kad više nisi u svom najboljem izdanju.'

U vašem posljednjem međusobnom dvoboju pobijedili ste Gorana. Bilo je to u osmini finala Wimbledonu 1999. Jeste li tada vjerovali da je još uvijek sposoban učiniti ono što je napravio dvije godine poslije?

'Vrlo jednostavno - da. Kad je Samprasu ili Goranu bilo 40 godina, da ste ih tada poslali na taj teren, ja ih ne bih otpisao. Na tom terenu su tako dobro servirali da nisu trebali još puno toga dobro raditi kako bi ostvarili sedam pobjeda zaredom.'

Ivo Karlović je prvi dokazao da divovi mogu igrati

Kad ste već spomenuli servis, na popisu pobjednika turnira u Newportu nalazi se Ivo Karlović, rekorder po broju asova u karijeri, koji je blizu 40. rođendana i još uvijek aktivan. Kako vidite njegovo mjesto u teniskoj povijesti?

'Ne bih znao gdje ga staviti u povijesni kontekst, ali on je bio prvi div koji je pokazao da se može nositi s osobama prosječne visine. Ivu zovem 'kratki', još otkako smo se prvi put sreli. Kad je imao 20-ak godina djelovao je kao da ne zna što mu je činiti na terenu. Djelovao je čudno, imao je problema sa svojom igrom. No, osim što je dokazao da i divovi mogu igrati, neovisno o njegovoj visini Ivo je jedan od boljih predstavnika ljudi koji su bili dovoljno strpljivi i uporni u lovu na svoje snove. Još ne tako davno, Ivo nije bio vrlo dobar tenisač. No, kad je već duboko zagazio u tridesete njegovi su rezultati postali bolji, a to se dogodilo zato što je postao bolji tenisač.'

Prema sadašnjim pravilima igrači moraju čekati pet godina od završetka karijere do mogućnosti da se nađu u Kući slavnih. Hoće li i Federer, Nadal, Đoković ili Murray morati čekati pet godina?

'Ne vidim zašto ne bi. Postoji klauzula koja omogućuje i raniju nominaciju, ali to se koristi samo u slučajevima ako je netko obolio.'

Jesu li spomenuti igrači svojim rezultatima i svojom nadomoći, možda, nekim odličnim tenisačima zapriječili ulaz u Kuću slavnih?

'Iskreno, možete na to tako gledati. Drugi način gledanja je hoće li uspjesi tih igrača utjecati na one koji o tome odlučuju i navesti ih da pri nominaciji razmišljaju i o drugim kriterijima. Nekad davno imali ste razdoblja od po pet ili deset godina u kojima igrači ne bi osvojili više od pet najvećih turnira. Uzmite za primjer Johna McEnroea koji ih je osvojio sedam, a imao je prilično uspješnu i dugačku karijeru. Jimmy Connors je imao nevjerojatno dugačku karijeru, a osvojio je osam naslova. Referiram se samo na Grand Slam turnire. David Ferrer je, recimo, bio četvrti tenisač svijeta iza Federera, Nadala i Đokovića, prije nego što se Murray pojavio. Razina koju je Ferrer držao niz godina, držeći se iza spomenutih igrača, vjerojatno ne zadovoljava kriterij ulaska u Kuću slavnih. No, možda bi oni koji o tome odlučuju, mogli uzeti u obzir i druge kriterije: koliko je puta bio u polufinalu, koji mu je bio renking, koliko je pobjeda ostvario tijekom karijere...'

Postoji li objektivni kriterij za utvrđivanje tko je najbolji tenisač ili tenisačica svih vremena?

'Prije nego što sam uopće razmišljao o tome da ću raditi na ovoj poziciji, mrzio sam to pitanje. Po meni je to nemoguće odrediti. Nema adekvatnih kriterija. Rod Laver je igrao s drvenim reketom i u tenisicama koje su izgledale kao da se priprema na krstarenje. To se dosta razlikuje od onoga što radi Novak Đoković. Tako sam došao do zaključka da je vrlo lako odrediti osobe koje su bile dominantne u svojoj eri. Jednostavno na to gledam ovako: Don Budge i Rod Laver bi pronašli način da budu odlični i u današnje doba, kao što bi i Serena Williams bila odlična u doba Virginije Wade i Marije Bueno. Moj je stav o tome postao još snažniji otakako sam na ovoj dužnosti i takve rasprave vodim češće nego prije.'

Davis Cupu je, za njegovo dobro, trebala promjena

Što mislite o reformi Davis Cupa?

'Ne mislim da je idealna, ali mislim da je nužna.'

Čini se radikalnom?

'Možda, ali i prije smo od Challenge formata došli do ovoga koji je bio na snazi do sada. Ja sam za promjene, i vjerujem da na njih treba gledati kao na priliku. Mislim da je ovo hrabro. Ako se pokaže preradikalnim, opet će trebati nešto promijeniti. Ne mislim da se treba vratiti na staro, nego probati nešto drugačije. S pojavom Laver Cupa i ATP World Team Cupa nastala je mala zbrka, ali Davis Cupu je, za njegovo dobro, trebala promjena.'

Promjena nije naišla na veliku popularnost u teniskom svijetu. Malo je igrača koji su je podržali, termin finalnog turnira je vrlo nesretan, a i format se ne razlikuje od ATP World Team Cupa. Čini se kao da je sve napravljeno zbog obećanih velikih ulaganja u tenis od strane investicijske grupe Kosmos.

'Novi Davis Cup pomalo sliči na Svjetsko nogometno prvensto. Možda se moglo ići na drugačije promjene. Volio bih da traje duže od jednog tjedna na kraju sezone i da ima veću težinu. S druge strane, nemam sve te stotine milijuna dolara koje mogu investirati. Vjerujem da će se investicija isplatiti i da će se upravljačka tijela dogovoriti oko načina na koji mogu surađivati kako bi se nadmetala s drugim sportovima, a ne međusobno. Vjerujem da se Davis Cup može nositi s drugima i zato vjerujem u promjene.'

Nije li napuštanjem sustava igranja kod kuće i u gostima Davis Cupu izvađeno srce i duša?

'Ne mislim da je tako. Srce i duša leže u činjenici da ste vi iz Hrvatske, a ja sam iz Sjedinjenih Država i da se borimo jedan protiv drugoga, a nakon nas dolaze sljedeća dvojica koja to čine. Istina, odstranjen je jedan vrlo značajan elemnt Davis Cupa, ali još ne znamo kakav će biti ishod. Moramo vidjeti koji će elementi popuniti tu prazninu. U tome moramo biti strpljivi i iskazati želju za analiziranjem nečega što je drugačije. Volio sam sustav igranja kod kuće i u gostima, no ni izbliza koliko sam volio izaći na teren sa suigračima protiv druge reprezentacije, ma gdjegod to bilo. Porota zasjeda. Podržavam promjene jer mislim da su bile potrebne. Davis Cup je polako postajao sve lošiji. Ne posvuda, ali na globalnoj razini da. Nešto je trebalo učiniti', zaključio je Todd Martin.