Nema ničega tužnijeg nego kada premine mlad čovjek. U noći nakon prvog svibnja prestalo je kucati srce vratara Ivana Turine i nakon šoka koji je snažno pogodio hrvatsku i švedsku (karijeru je Joja završio u AIK-u iz Stockholma) nogometnu javnost uslijedio je niz akcija u sjećanje na neustrašivog sportaša. Supruga Senka u međuvremenu mu je rodila sina, život ide dalje, a uspomena na veselog golijata prepričavat će se još generacijama.

Mjesec i pol dana kasnije uslijedio je novi šok. Dugotrajnu bitku s leukemijom izgubio je najvoljeniji Dinamov trener Josip Kuže. 'Jedan od nas' kako su mu tepali kibici sa sjevera do posljednje je prilike bio emitirao ljubav prema klubu u kojemu je deset godina igrao a 2006. mu vratio šampionsku boju. Hranio se i on tom ljubavi koja je bila uzvraćena s kamatama, ali leukemija je protivnik protiv kojega garancije nema... Otišao je u legendu i danas turbulentu maksimirsku zbilju može pratiti s nekog ljepšeg mjesta. Zajedno s Turinom koji mu je bio prvi vratar u posljednjoj sezoni u kojoj je Dinamo bio istinski velik.

Prvi dan jeseni donio je vječni odlazak i treće Dinamove legende. Vlatko Marković je, kao i Kuže, ostavio vječni trag u Dinamovoj obrani, a bio je i izuzetno uspješan trener (donio je Dinamu nakon 21 godine posta naslov jugoslavenskog prvaka koji je plavima otet na sudu). Svladala ga je Alzheimerova bolest, a vječno uspravi Bosanac bio je predsjednik HNS-a gotovo do godinu dana prije smrti. Pred kraj života služio je nogometnoj oligarhiji kao svojevrstan gromobran i rapidno je gubio popularnost koju je stekao kao neupitna nogometna veličina na svim poljima.

Sva trojica ispričala su velike i nezaboravne sportske priče, kolikoje kome vrijeme dozvolilo, i sva trojica bez ikakvih ograda spadaju u krug Dinamovih legendi. Tužna 2013. svladala je njihova tijela, ali nasljede i energija ne mogu se ugasiti. Turina, Kuže i Marković ostat će vječni. Slava im.