Danijel Popović rođen je u Vukovaru 1982. godine. Bio je hrvatski Srbin, brz i talentiran, zaljubljen u nogomet. S devet godina morao je razoreni dom zamijeniti Daljem i tamo započeti svoj strelovit uspon. Već s 15 godina redovno je igrao za seniore tamošnjeg NK Dunava, a primijetio ga je trener juniora Vukovara '91 Ivica Radoš.

Tada ambiciozni Vukovar imao je čisti hrvatski predznak, a Danijel je postao prvi etnički Srbin koji je zaigrao u novom klubu, što mu je u srpskoj zajednici donijelo nadimak Tuđman. Nije dobio priliku u prvoligaškom razdoblju Vukovara, no tada je Ivica Radoš promoviran u trenera prve momčadi i Danijel je pruženu priliku prihvatio u velikom stilu.

Trpao je golove kao na pokretnoj traci, tog je proljeća 2001. nezasitni tinejdžer zabio 11 golova. Donijelo mu je to i poziv u U20 reprezentaciju, a opravdao ga je s četiri gola u četiri utakmice. Već idućeg proljeća zabio je 22 gola u jednoj polusezoni, dva Rijeci u Kupu i još dva za U21 reprezentaciju. Otišao je na probu u Bastiju, no vratio se iz Francuske bez prave pružene prilike i otišao igrati za Osijek.

Instantno je postao neupitan prvotimac prvoligaša s Drave. Prvi gol zabio je Dinamu, pa Belupu, Zadru i Cibaliji. Letio je terenom i privlačio pozornost najvećih klubova, no zatim mu je sudbina okrenula leđa...

Tog 23. listopada 2002., četiri dana nakon zadnjeg gola u Vinkovcima, jurio je kroz Borovo u svom Golfu. Žurio je u Dalj gledati utakmicu Milana i Bayerna. Lako je sada biti pametan... Izgubio je kontrolu nad vozilom, zabio se u rasvjetni stup koji je pao od siline udarca i ostao bez izgleda. Suvozač je preživio, ali potencijalno velika nogometna karijera je stala. Imao je 20 godina.