Stipčević, koji radi na Institutu Ruđer Bošković, a također je i radioamater, kaže da je još tijekom prve utakmice nogometnog prvenstva u Južnoafričkoj Republici zamijetio nepodnošljiv ustrajan zvuk koji mu je u početku izgledao kao neka tehnička smetnja. Tek je, kaže, kasnije iz medija saznao da je problem u plastičnim trubama. Budući da vuvuzele proizvode uglavnom jedan ton iste visine odlučio ga je izmjeriti i saznao da je osnovna frekvencija na kojoj rade oko 460 Hz. Sjetio se svojeg filtra, izvadio ga iz ormara, uključio i na svoje zadovoljstvo otkrio da je uspio gotovo potpuno utišati ton nesnosnih truba, a da pritom nije puno izgubio na kvaliteti prijenosa zvuka – konačno je mogao lijepo čuti žamor sa stadiona.

Naravno, njegov ili sličan filtar, kakvi bi u vrijeme digitalne tehnologije trebali biti sastavni dio svake bolje televizijske opreme, mogle bi koristiti i televizijske kuće.

'Vjerujem da bi neophodni filtri trebali postojati u suvremenoj digitalnoj studijskoj opremi kada postoje čak i u nekim znatno jednostavnijim sintesajzerima', rekao je u razgovoru za tportal Stipčević.

'Filtar koji sam napravio nije specijaliziran za tu svrhu tako da bi se mogao napraviti i bolji. On izbacuje prvu frekvenciju i prvi harmonik no da se temeljito filtrira zvuk vuvuzela trebalo bi blokirati malo širi dio zvučnog spektra. Kontaktirali su me s RTL-a i s Hrvatskog radija. Voljan sam pomoći televizijskim kućama da to naprave, no mislim da bi one već trebale imati neophodnu tehnologiju te da bi im zapravo bio dovoljan samo savjet. Digitalni studiji mogli bi to učiniti pomoću sustava koji se zove Digital Signal Procesing DSP. Ne znam zašto to nisu već dosad učinili. Čuo sam za računalni program Devuvulizator, međutim, kažu mi oni koji su ga isprobali da im baš nije pomogao', objasnio je Stipčević.

Televizijskim gledateljima dakle ostaje da se nadaju da će netko pozvati u pomoć dr. Stipčevića, a za navijače u južnoafričkim arenama nažalost zasad nema drugog lijeka nego da stave čepiće u uši.