Unatoč ekstremnoj vrućini i žegi, oko mirogojskog krematorija natiskalo se oko tisuću poštovatelja lika i djela preminulog trenera Josipa Kužea, vjerojatno najvoljenijeg lika u zadnjih 30 godina Dinamove povijesti. Tužnoj povorci donekle je pomogao ljetni povjetarac koji je s tihoga mjesta nosio uspomene i sjetu na dragoga čovjeka, ali toliko neutješnih teško je pronaći na jednom mjestu. S Josipom nije samo otišao mirni intelektualac i veseli trener, već možda i zauvijek, cijela jedna opojna ideja kakav nogomet treba biti. Barem u Zagrebu.

Poseban odnos pokojnik je gajio s navijačima. Zvali su ga jednim od njih, a na sprovodu su, uz pristanak obitelji, formirali počasnu stražu koja je ispratila 'Velog Jožu' do kraja puta. Napravili su i špalir te upalili baklje u vrijeme dok se Trenerov lijes spuštao, a ispred odra bio je njihov vijenac u obliku srca, na kojem je bila godina osnutka navijačke skupine.

Josip Kuže pred tužno mnoštvo dopraćen je svojom najdražom pjesmom, uz Sinatrin 'My Way', koji se rijetko kada uklapao u životnu priču kao ovog tužnog popodneva. A ispračen je uz divnu klapsku pjesmu koju je naručila njegova supruga.

Da, ovaj petak je dokazao, i navijači plaču. Ne samo BBB-i, ne samo dinamovci, ne čak ni samo hrvatski navijači. Josip Kuže bio je sorta čovjeka koja je znala prepoznati i uzgajati emocije. Bio je i iskren, jednostavan, drag, pametan, načitan i zanimljiv. Nezaboravan!

Trenera su došli ispratiti i brojni nogometaši: Modrić, Eduardo, Buljat, Etto, Bošnjak, Nikica Jelavić, Štrok, Lovrek, Računica, Kozniku, Mustedanagić. Čitav Jožin stručni stožer, izuzev prerano preminulog Alena Dautbegovića, a od Dinamove aktualne postave prisutan je bio samo Ante Rukavina. Bili su i kapetani Zvonimir Boban i Zoran Mamić (koji je prija samo šest mjeseci davao vrlo neugodne opaske na Kužeov račun,), a nisu bili mnogi koji su tamo trebali biti. Sigurno je da su i oni patili negdje u sebi, ali svatko tko je mogao, a osjeća se dinamovcem, trebao je ispratiti legendarnog trenera.