Nakon što je utakmica po treći put bila prekinuta u 84. minuti, sudac Bebek je vjerojatno procijenio kako je taman prošlo dovoljno vremena da bi utakmica bila registrirana ovim rezultatom, a gospoda za 'zelenim stolom' imala manje posla. Kazni će biti, ostaje da vidimo za koga i u kojem iznosu, a dotad pogledajmo što nam je utakmica ponudila…

Fijasko na terenu
Sam je komentator Ivica Blažičko dobro primijetio kako se utakmica igrala mirno, a u drugom su poluvremenu počinjena samo dva prekršaja. Za svaku pohvalu je razina fair playa kako s jedne tako i s druge strane, ali ostaje dojam da bi Dinamo i Hajduk na terenu morali pružiti nešto više, ako ne borbeni, onda barem natjecateljski nogomet.

I upravo je toga kronično nedostajalo – volje i želje da se savlada, ako želite i slomi protivnik - nešto što bi moralo biti osobina velikog hrvatskog derbija. Umjesto toga, na terenu većinom 'kamilica' začinjena sa svega nekoliko odličnih prodora Alena Halilovića i povremenih dobrih situacija, kojih je više imao Hajduk. Lijepo je da je Jerko Leko u 79. minuti za rođendan svoga djeteta postigao pogodak, ali nedovoljno da bi ono što se vidjelo na terenu prozvalo bilo kako drugačije nego festivalom neuspjeha.

Fijasko na tribinama
Imali ili ne simpatije prema ono što je većina navijača uzvikivala prema HNS-u, Mamiću ili bilo kome trećem, jedna stvar se mora jasno reći – ovakva situacija nikom nije pomogla. Teško bi se našla ijedna osoba koja može nakon prekida naći zadovoljštinu, koja može reći da je nakon odgledane predstave zadovoljno otišla kući s Maksimira.

Ono zašto su i ti gledatelji, koliko god sami sebe percipirali kao pravednike, doživjeli vlastiti fijasko, je njihova nemaštovitost, nemogućnost da vide dalje od 'vlastitog nosa'. Postoji toliko načina da se uvrijedi čovjek, toliko načina da se izrazi nezadovoljstvo, pa je li moguće da ne mogu smisliti ništa osim uobičajenog repertoara zbog kojeg se prekidaju utakmice? A bilo bi lijepo moža čuti i nešto novo...

Fijasko organizatora
Kada se tijekom nogometne utakmice može čuti službenog spikera koji govori – 'Molimo publiku da SJEDNE NA SVOJA MJESTA' – onda svakom tko je ikada uživo gledao ovu igru dođe da se zapita je li odjednom u dvorani gdje prati tenis. Jer tamo su takve stvari uobičajene... Kada pogleda na teren, trava je i dalje zelena a nismo u Wimbledonu, pa cijela stvar djeluje kao neka vrsta obrnute fatamorgane, samo i dalje bez oaze ne vidiku.

Gotovo da nije pristojno izgovoriti takve riječi na nogometnom stadionu, ako ništa drugo, onda zbog poštovanja prema tradiciji, prema publici i prema svemu što taj sport svugdje na kugli zemaljskoj znači. Zamislite samo scenu u kojoj se navijači u Brazilu vesele, luduju i skaču, a spiker upozorava da sjednu na svoja mjesta. Bilo bi neuobičajeno, zar ne?