Vijest je zatekla ljubitelje sporta, a i ne samo njih. Premda je Velimir Kljaić dugo vodio borbu protiv zloćudne bolesti, ipak nitko nije ni pomišljao da bi on, stari Kljun, mogao tu borbu i izgubiti. A nažalost - izgubio ju je!

Tvorac prvog olimpijskog zlata Hrvatske, s rukometnom reprezentacijom u Atlanti 1996, bio je poznat po svojoj naravi u kojoj je iskrenost temelj komunikacije. Kljaić senior uvijek je govorio ono što misli, pa i u vremenima i prigodama kad to mnogi nisu očekivali. Bio je vrstan rukometni znalac, jedan od najboljih kojeg je svijet rukometa imao. Bio je i izvrstan televizijski (su)komentator koji je znao upozoriti gledatelje na važne stvari tijekom utakmica.

Svojedobno, dok je s kolegama iz sportske redakcije HTV-a komentirao Svjetsko rukometno prvenstvo u Splitu, s puno emocija prepričavao je trenerske dogodovštine iz Egipta. Živio je rukomet u svojim poznim godinama više nego ga žive današnji klinci koji tek počinju s treninzima, volio je taj sport iskreno i jako. Svakako treba podsjetiti da je uvijek, ali baš uvijek govorio da je posao hrvatskog rukometnog izbornika nešto što se ne odbija niti u najluđim snovima. Pa i dok ga je bolest malo pomalo preuzimala nije odustajao od takvog stava i nema nikakve, ni najmanje sumnje da bi sjeo na vrući stolac da mu ga je netko ponudio unatoč bolesti.

Velimir Kljaić napustio nas je u 64. godini života, 'škamp' je bio jači od njega. Svojedobno se povjerio kolegi Predragu Žukini, novinaru Jutarnjeg lista, na koji način je supruzi priopćio da mu je dijagnosticiran rak pluća. Rekao joj je da su mu 'našli škampa', misleći na zloćudnu bolest, želeći biti nježan u priopćavanju tako strašne vijesti.

Ma što netko mislio o hrvatskim rukometnim uspjesima, i ma tko si ih (s pravom ili ne) sve prisvajao, ne može se poreći da je u svim tim pobjedama vidljiv i utjecaj Velimira Kljaića. Rukomet je njegovim odlaskom izgubio puno, ne samo hrvatski, nego i svjetski. Teško je i zamisliti rukomet bez Kljuna, ali to je nažalost sad realnost.