Činilo se da se rodio u krivo vrijeme. Kao i mnogi drugi talentirani tenisači ove generacije. Tsonga, Monfils, Gasquet, Berdych, Wawrinka...svi su bili godinama na čekanju. Kako osvojiti Grand Slam turnir na kojem igraju Roger Federer, Rafa Nadal, Novak Đoković i Andy Murray? Gotovo nemoguće. Ipak, ove sezone konačno se otvorilo i teniski svijet dobio je svoje nove junake.

Do ovog US Opena, Marin Čilić osvojio je 11 ATP turnira. Svi su bili najnižeg ranga, ATP 250. Na jačim turnirima kategorije 500 i 1000, a posebno na Grand Slam turnirima, bilo je nemoguće doći do izražaja pokraj možda i najjače četvorke u povijesti tenisa.

No, nije samo problem bio u strašnoj konkurenciji. Čilić je nakon proboja iz juniorskog u seniorski tenis u jednom trenutku zapeo i nije išao naprijed. Nakon polufinala Australian Opena 2010. godine karijera mu je sa 21 godinom počela stagnirati. Redovito je pobjeđivao slabe i osrednje, a gubio od vrhunskih tenisača. Bilo je to dovoljno za pristojan renking, ulogu nositelja na velikim turnirima, ali ne i za ono što se u Hrvatskoj jedino cijeni: proboj među najbolje na svijetu.

Čilić je posljednjih godina postao meta podcjenjivanja. Njegova igra bila je iznimno kritizirana među hrvatskim ljubiteljima tenisa. Možda s pravom, jer smo svi znali da Marin može puno više. Možda i ne, jer nije lako konstatno biti dio vrhunskog tenisa, u doba dok spomenuta velika četvorka suvereno vlada i ne dopušta priliku.

Glavne kritike Marinove igre svodile su se na dvije stvari: ne zna dobro servirati i psihički je nestabilan da bi postao šampion.

A onda se dogodio šok. Uz sve navedene slabosti, još je 2013. dobio i devet mjeseci suspenzije zbog dopinga. Marin se morao braniti od optužbi. Poručio je svima da nije kriv. No kritike igre su jedno, a sumnja u poštenje nešto sasvim drugo. Kompletna hrvatska javnost stala je uz Čilića i vjerovala mu. To je rijetkost u našoj zemlji. Pitanje je bi li ijednom drugom sportašu ljudi kod nas tako vjerovali da ga optuže za uzimanje nedopuštenih sredstava.

Na kraju se pokazalo da je Međunarodna teniska federacija bila u krivu. Nikad mu se nije ispričala, ali možda je tako i bolje. Ta cijela ružna epizoda pozitivno je djelovala na Čilićevu karijeru. Sazrio je, shvatio da nema više vremena tražiti samog sebe, jer karijeri može doći kraj u svakom trenutku. Kad se najmanje nadaš.

U 2014. godini konačno se otvorilo. Stanislas Wawrinka pokazao je to na Australian Openu. A Čilić je idealno tempirao svoju najbolju formu, baš za godinu u kojoj Nadala i Murrayja muče ozljede, Đoković nije uvijek pravi, a Federer s 33 godine sve je ranjiviji. Marinove titule u Zagrebu i Delray Beachu nagovijestile su velike stvari, kao i četvrtfinale Wimbledona. A onda se pojavio neki novi, još bolji Marin kojeg su svjetski mediji prozvali 'Uragan', nakon što je pomeo Berdycha, Federera i Nishikorija na putu do prve Grand Slam titule u karijeri, ovog ponedjeljka na US Openu.

Bio je to Marin Čilić koji itekako zna servirati, koji je psihički stabilniji od puno iskusnijih i slavnijih protivnika, koji je jednostavno – pobjednik. Suradnja s Goranom Ivaniševićem učinila je svoje. Kao i čvrsta odluka da je 2014. godina vrijeme za velike stvari, nakon agonije koju je proživljavao prošle.

'Ovo je znak svima da se isplati trenirati i raditi, da će nagrada na kraju doći,' krasna je bila poruka svjetskoj javnosti našeg sportskog junaka prije nego li je podigao zasluženi pehar.

Rušenje teorije da netko tko je drag, dobar, skroman i povučen nema u sebi nemilosrdnost potrebnu za dolazak do vrha jedno je od najvećih postignuća Čilića na US Openu. Marin je dao nadu mnogima. Svojim kolegama tenisačima koji se godinama bezuspješno nadaju trenutku slave, kao i drugim sportašima u sličnoj situaciji, ali i običnim ljudima koji imaju osjećaj da su nezasluženo u sjeni, neprimjećeni od svijeta.

I zato je ova titula velika. Drukčija od one Gorana Ivaniševića u Wimbledonu iz 2001. godine, ali jednako posebna...