Slaven Bilić jedan je od onih koji tvrde da klasične formacije odumiru. 'Postalo je prilično teško brojevima igrača po linijama odrediti kretanje desetorice njih u odnosu na loptu', više je puta rekao. 'Hrvatska igra s četvoricom u zadnjoj liniji i to je temelj – ostalo se može mijenjati i podložno je različitim tumačenjima.'

Već nakon godinu-dvije s Bilićem gotovo smo zaboravili na činjenicu da je naša reprezentacija sve do tada uglavnom (s izuzetkom nekih utakmica u Barićevu mandatu) igrala s trojicom obrambenih igrača. Isto je bilo 'default' i u većini hrvatskih klubova, taktička evolucija zahvatila nas je među zadnjima u Europi. Dovoljno je sjetiti se formacije s kojom je Zlatko Kranjčar igrao na SP-u u Njemačkoj 2006: bila je to varijacija 3-4-1-2, s Nikom kao klasičnim playmakerom o kojemu je jako ovisila igra. Zbog njegovih karakteristika i slobode koju je imao, bilo je nužno pojačati sredinu dvojicom defenzivnih veznih (Tudor i Niko Kovač) i Hrvatska je na tom prvenstvu imala puno problema u izgradnji igre, pokušavajući ili (u pravilu prilično sporo) preko Nike Kranjčara ili preko Srne i Babića na bokovima. Lopta je jako teško dolazila do napadača, a Dado Pršo se u vršku napada bacakao kao riba na suhom.

Bilo bi posve krivo reći da je neka formacija bolja od druge ili da je sama po sebi ofenzivnija/defenzivnija, pozitivna ili negativna. Ona uvijek ponajviše ovisi o broju igrača koji stoje na raspolaganju, ali i o stilu igre suparničke momčadi. Formacija 3-5-2 pojavila se u vrijeme kad su gotovo svi igrali s dvojicom klasičnih napadača. Ideja je bila stvoriti višak u sredini terena. Dvojica središnjih braniča imala su svaki svog 'čovjeka' (suparničkog napadača), a trećem je zadatak bio 'čistiti' iza njihovih leđa i izlaziti prema naprijed kao zadnji vezni. Ta se pozicija razvila usporedo s 'catenacciom' i pokrivanjem 'čovjek na čovjeka', a Talijani su joj nadjenuli ime libero. U osamdesetima je 3-5-2 'uskrsnula' osobito uspješno s Argentinom koju je Carlos Bilardo 1986. odveo do naslova svjetskog prvaka.

Kod klasičnog 3-5-2 bočni igrači u pravilu stoje visoko (kao npr. Jurčević/Stanić i Jarni kod Ćire), a najčešće je jedan od veznjaka sasvim defenzivan i glavni mu je zadatak spriječiti protunapade. Ako malo potražite sastave Vatrenih iz tih godina, vidjet ćete da Prosinečki, Asanović i Boban i nisu igrali zajedno toliko često koliko možda pamtimo, pa čak ni na SP-u – u dobrom su dijelu slučajeva jednog od njih mijenjali Jurčić ili Soldo.

Međutim, nogomet se zaista puno promijenio od dana kad su Ćirini 'sinovi' vrlo uspješno igrali svoju neobičnu varijantu 3-5-2. Zadnjih godina prevladali su sustavi sa samo jednim isturenim napadačem. Danas najraširenije 4-2-3-1 i 4-3-3 (pa i 4-6-0) u suštini su samo varijacije formacije 4-5-1, s dva krila i najčešće jednim ofenzivnim središnjim veznjakom. U igri protiv takvih momčadi gubi se glavna prednost koju je donio sustav 3-5-2, a to je višak igrača u sredini terena. Osim toga, trojica u sredini obrane sada su suočena sa samo jedim centarforom – ako jedan pokriva tog napadača, a drugi pruža zaštitu, što da radi treći? On efektivno postaje višak na poziciji s koje ne može puno napraviti, ali to znači i da momčad s trojicom u sredini obrane ima manjak drugdje na terenu. Točnije, na bokovima: u svim modernim formacijama s četvoricom u zadnjoj liniji bokovi su 'duplirani', odnosno postoje i bočni braniči i krila, pa su igrači suparničke momčadi koja igra 3-5-2 tu u vrlo očitom podređenom položaju.

Zbog svega toga su formacije s tri igrača u zadnjoj liniji prije nekoliko godina gotovo potpuno 'izumrle'. Sve donedavno. Počelo je s nekoliko varijacija na 3-4-3 (najčešće s dva defenzivna veznjaka i dva krila, ponekad i s dupliranim bokovima te jednim defenzivnim i jednim ofenzivnim veznim), Barcelona je lani na Svjetskom klupskom prvenstvu zaigrala i 3-3-4 (odnosno 3-3-4-0...). No trenutačno vjerojatno najzanimljivija je nova, evoluirana verzija formacije 3-5-2.

Ona dolazi iz najmanje dva izvora. U Italiji danas već pola momčadi Serie A igra s trojicom u zadnjoj liniji, što neki pripisuju kulturološkim i tradicijskim razlozima (duga priča..), a neki naprosto nedostatku ekstrakvalitetnih bekova. Cesare Prandelli je na Euru igrao 3-5-2 u utakmicama skupine protiv Španjolske i Hrvatske. U prvoj su trojica zadnjih igrača relativno uspješno blokirali trojicu povučenih španjolskih 'napadača', Marchisio i Motta štitili su Pirla kao povučenog playmakera, a Maggio i Giaccherini radili nered na bokovima. U drugoj su naši napadači bili odsječeni, a Talijani stvorili višak u sredini terena koji je omogućavao Pirlu gotovo nesmetanu organizaciju igre, sve dok Bilić nije promijenio formaciju iz 4-4-2 u 4-2-3-1 i premještanjem Modrića na ofenzivniju poziciju potpuno blokirao Pirla. Kod Prandellijeve je formacije najzanimljiviji 'izvrnuti' trokut u sredini – najkreativniji veznjak zaštićen je sprijeda, a ne straga, njegov zadatak je primati lopte iz obrane i organizirati napade.

Italija-Hrvatska na Euru, 1. i 2. poluvrijeme(Izvor: Zonalmarking.net)

Druga linija utjecaja može se povući od kontroverznog Marcela Bielse – genijalnog stratega koji je sve ove godine pokušavao raditi stvari drugačije, ali je možda preveliki fundamentalist i perfekcionist da bi sa svojim momčadima mogao konzistentno pretakati ideje u djela. Bielsa već dugo insistira na tome da veznjake koji su podjednako tehnički i defenzivno nadareni pretvara u središnje braniče – pod njegovim ravnanjem se to često događalo i Javiju Martinezu, iako je Bielsa u Bilbau zbog igračkog kadra morao odustati od igre s trojicom u obrani.

Po tome ga je slijedio i Prandelli, učinivši De Rossija stoperom/liberom u utakmicama sa Španjolskom i Hrvatskom. Naravno, nešto slično napravio je i Guardiola, kod kojeg je Mascherano postao obrambeni igrač. U nekim inkarnacijama Barcelone, kao i kluba Universidad de Chile – kojeg vodi Bielsinin sljedbenik Jorge Sampaoli, jedan od najrevolucionarnijih stratega današnjice – sustav evoluira u 3-1-4-2, gdje je defenzivni veznjak toliko povučen da praktično djeluje kao 'pomoćni' stoper.

Dakle, po čemu je ovaj 'novi' 3-5-2 drugačiji od 'starog'? Prije svega, više nema pokrivanja 'čovjek-na-čovjeka' – praktično svi danas igraju zonski marking. Dalje, trojica braniča u ovom sustavu najčešće stoje u liniji: ako se jedan od njih i može nazvati 'liberom', on sigurno nije igrač sličan onima iz osamdesetih – ta je pozicija danas rezervirana za tehnički izuzetno kvalitetne igrače i bolja se paralela čak može povući sa sedamdesetima, kad su libera igrali klase poput Franza Beckenbauera ili Arieja Haana. Zapravo, općeniti je trend da svu trojicu središnjih braniča igraju igrači koji su vrlo sposobni s loptom i brzi, tako da se po potrebi mogu 'razvući' na cijelu širinu terena koju inače pokrivaju četvorica (u suradnji s defenzivnim veznjakom), ali i iskoračiti iz linije, započeti napade i sudjelovati u njima – kao što to nerijetko čine, primjerice Puyol i Pique. Kod posebno tehnički kvalitetnih momčadi, zadnja linija pomiče se znatno više i vrši prvi val pritiska prema naprijed.

Formacija s trojicom u obrani polako se širi Europom. Italija je već napola 'pala', Guardiolina Barcelona ju je vrlo često koristila i propagirala, prošle sezone Wigan je preporođen uvođenjem tog sustava, a odnedavno ga (zasad, doduše, na baš uspješno) isprobava i Mancinijev Manchester City... Hoćemo li ga, u nekoj ozbiljnoj varijanti, uskoro vidjeti i u hrvatskim klubovima ili reprezentaciji? Teško, jer koji bi igrači bili sposobni to kvalitetno odigrati?