Moćno Sportsko društvo Borovo i sportaši iz ostalih dijelova grada do rata su bili prepoznatljiva sportska marka. Cijenila je to i publika i u vrijeme sportskih euforija punila dvorane i stadione. I nakon reintegracije upisane su neke sjajne brojke po broju gledatelja, no najspektakularnije slike krcatih gledališta u gradu u starinskom su izdanju.

Prema sjećanjima u gradu su se igrale četiri utakmice sa po deset ili više tisuća gledatelja. Sve četiri igralo je NK Borovo, i sve četiri izgubilo. Bolji su bili reprezentacija bivše države, Dinamo, Zvezda i Varteks, ali ni jedna od tri službene (sve 1/4 finala Kupa) utakmice nije bila bez drame.

1961. Borovo je izbacilo Trešnjevku i Borac, te u svom prvom četvrtfinalu dočekalo Varteks pred nikad punijim tribinama. No, Varaždinci su slavili s 0:1, kasnije prošli i Hajduk te izgubili finale od Vardara. Borovo je novi četvrtfinale i svoj još uvijek aktualan rekord morao čekati još sedam godina.

U međuvremenu je 1967. na pripreme u Slavoniju došla reprezentacija Jugoslavije i u reviji pred oko 12 tisuća ljudi slavilo sa 7:2. No, već godinu kasnije Borovo je opet ušlo u četvrtfinale u kojem je dočekao Crvenu Zvezdu. Današnji predsjednik kluba Gordan Gotal sjeća se dobro tih dana.

'Ta utakmica 1968. sa Zvezdom izazvala je prvorazrednu euforiju, a izborili smo je pobjedama protiv Zagreba i bihaćkog Jedinstva. Sjećam se kada je četiri godine ranije na kvalifikacije u Borovo došlo dvije tisuće navijača Čelika, ali na ovu utakmicu su se slili ljudi sa svih strana. Na stadionu je bilo, bez pretjerivanja, 14 tisuća ljudi. Puno zvezdaša je stiglo iz okolnih sela i drugih mjesta, ali daleko više je bilo naših navijača koji nisu dočekali čudo. Borovo se odlično držalo do pred kraj, imalo i zrelije prilike, ali gol Lazarevića odlučio je utakmicu. Kasnije je Džajić potvrdio pobjednika za 2:0 i opet smo ostali 'malo prekratki',' sjeća se utakmice s moćnim Beograđanima koji su s Borovčaninom Dujkovićem na golu dva mjeseca kasnije taj kup i osvojili.

Do idućeg četvrtfinala i velike euforije protekle su četiri godine, a onda je Borovo protiv Proletera iz Zrenjanina izborilo domaći ogled s Dinamom. Opet je bilo napeto, no odlučio je autogol koji je Zagrepčane odveo u polufinale. Tamo su pobijedili Vardar da bi u finalu izgubili od Hajduka.

Nakon toga euforija tolikih razmjera nije bilo, a najbliže je došla situacija iz 2000. kada se u Borovo igrom slučaja slila rijeka Dinamovaca na dvoboj s Vukovarom '91. No, teško se toga dana skupilo više od 5, 6 tisuća ljudi. Borovski stadion danas više ne može ni primiti masu kakva ga je pohodila u šezdesetima, a i teško je zamisliti scenarij u kojemu će za to u kraćem roku postojati potreba. No, u životu i povijesti samo mijena stalna jest i žilavi Vukovar sa svojim paradnim sportskim kvartom Borovom će strpljivo čekati neki novi preokret i možda neka nova zlatna vremena.