Najprije, ovaj komentar ne odražava nužno stav redakcije, portala ili bilo koje interesne skupine. Radi se o osobnom mišljenju autora koji dosad o Dinamovu izvršnom predsjedniku nije objavio nijedan tekst, pa čak ni spomenuo njegovo ime u bilo čemu što je tijekom godina napisao ili uredio na hrvatskom jeziku. Možda vam to zvuči glupo, ali stvar je principa – principa koji sada prvi put kršim isključivo naslovom, a drugi put ću ga prekršiti kad taj čovjek nestane iz hrvatskog nogometa. Ovo shvaćam kao nagovještaj da će se to u bliskoj budućnosti doista i dogoditi.

Medijski tonovi koje možete čuti o njegovu jučerašnjem govoru mržnje i privođenju uglavnom se kreću od zgražanja do zluradosti. I dok taj istup zaslužuje samo prijezir i kazneni postupak (i legalni i sportsko-dužnosnički), povijest javnih skandala u kojima je bio akter navodi na zaključak da je i ovoga puta prvenstveno bila riječ o aroganciji – rasizam i agresivni šovinizam samo su začin u tom primitivnom populističkom diskurzu.

Vjerujem da je 'kompleks Boga' pseudostručni termin koji najbolje opisuje to stanje uma. Osoba vjeruje da je u nekim elementima svog društvenog djelovanja svemoguća, nepogrešiva ili nadahnuta transcendentalnom silom; da je iznad drugih i iznad društvenih konvencija, pa možda i zakona – ukratko, da joj nitko ništa ne može. Takav je stav tipičan za diktatore, što vladar Dinama i hrvatskog nogometa u neku ruku doista jest.

Za nastanak tog kompleksa odgovorni su mediji koji su ga učinili superstarom – citirajući svaku prljavu uvredu koju je izrekao, prenoseći svako njegovo obraćanje javnosti i posvećujući mu degutantno velik prostor. Hranili su se njegovim cirkusiranjem i egzibicionizmom koji su mamili čitatelje i gledatelje, a njegov ego hranio se publicitetom koji su mu davali. Tom je simbiozom, pojavljujući se u medijima češće nego ijedan igrač ili trener, postao personifikacija za Dinamo i u očima mnogih ukrao tom klubu identitet kojim bi se navijači mogli ponositi. Na istom putu već je poodmaknuo i kad je u pitanju cijeli hrvatski nogomet. Novinari i urednici toga su više nego svjesni, ali neće valjda bojkotirati svoju zlatnu koku? No kad danas pogledaju u ogledalo, odraz njihova licemjerja poprima lik tog čovjeka.

Oko njega, kojemu iz sitnog osobnog prosvjeda prema takvom stanju ne želim spominjati ime, stvorio se kult ličnosti. Ljudi ga vrlo često zovu nadimkom koji mu je dan odmilja, a njegovi prostački uzvici pretvoreni su u popularne poštapalice – no jesmo li svjesni da svako spominjanje u tom kontekstu, ma koliko možda ironično bilo, samo ojačava kult?

Mladi i djeca za njega čuju iz tog slenga i vide ga u koleričnim javnim eskapadama prije nego što ironiju mogu pojmiti ili shvatiti zašto je krivo ono što on radi. Za njih je on poput protagonista nekog vrlo popularnog reality showa: ako ih uopće zanima domaći nogomet, njihov heroj je po svoj prilici on, a ne neki igrač koji je u domaćim klubovima ionako samo prolaznik. Prije nego što razumiju išta o nogometu, znaju za njega – adolescenti ga citiraju, zovu 'legendom' i stavljaju njegove slike za svoje avatare na društvenim mrežama i forumima.

Danas su svi udruženi u kritici i zgražanju – ali još jučer, kad se vijest o njegovom medijskom istupu isprva pojavila u medijima, pola internetskih portala nije uopće osudilo taj govor mržnje i kršenje zakona. Umjesto toga, donijeli su tekstove u kojima se to tretira samo kao nova epizoda neke popularne sapunice, jeftina zabava za nezahtjevnu publiku. Neki možda to nisu ni shvatili kao osobit problem za svoje posjetitelje, jer – ako ćemo biti sasvim iskreni – diskurz koji je taj dužnosnik prezentirao još uvijek je sastavni dio kućnog odgoja u mnogim hrvatskim obiteljima. A oni koji o ljudima sude već po imenu i prezimenu i kojima je uvijek važnije tko, a ne što govori, u pravilu su najglasniji u kukavičkoj anonimnosti interneta: takvi će se nesumnjivo oglasiti i u komentarima ispod ovog članka.

U Hrvatskoj se diskriminacija i govor mržnje uglavnom odvijaju ispod površine, pokvareno i (ako mi dopustite uporabu ove riječi na koju još uvijek ne postoji copyright) – mučki. Jedina preostala mjesta gdje tome možete svjedočiti javno su nogometni stadioni. Ali nije ni to zato što nogomet izvlači najniže strasti iz naroda i privlači samo mržnjom nabijene idiote – izjave poput jučerašnjih, pseudoustaštvo i homofobija Vlatka Markovića, Thompson (da, da, lijepi li smo... ali pitajte Bošnjaka preko granice vrijeđa li ga ta pjesma) i slične stvari poručuju takvima da su dobrodošli na stadion, da se tu mogu izraziti. S druge strane, tjeraju normalne, pristojne ljude koji vole igru i nikoga ne mrze – to je jedan od najvećih razloga zašto tribine zjape prazne.

Tko god je bio na Maksimiru prije nego što su ga i neke druge momčadi osim Srbije mogle napuniti, zna da su se rasističko hukanje, povici 'Ubij Srbina' i 'Igrajte, ustaše' mogli čuti i sa zapadne tribine – pa i iz svečane lože, pa i usmjerene prema vlastitim igračima. Pitajte Eduarda...

Jasno je da istup Dinamovog šefa nije toliko bio motiviran šovinizmom, koliko osjećajem ugroženosti materijalnih interesa. Isto tako, naravno da je postupak protiv njega barem dijelom politički, iz želje da se pokaže spremnost na akciju pred UEFA-om i EU-om. Ali, s obzirom na to da će se spomenuti povici posve sigurno ponoviti i na utakmici protiv Srbije (jer ustaških parola bilo je čak i na Craven Cottageu s Korejom, iako je ondje bila tek šačica hrvatskih navijača), možete li zamjeriti političarima, ma što o njima mislili? Drastična kazna za idiotizam na tribinama puno je realnija nego što mnogi misle ili žele reći, a čelnik našeg saveza misli da se ti problemi rješavaju 'zlatnim' (pazite – zlatnim, ne čak ni čarobnim) štapićem.

Domoljublje je ponekad tako komplicirana kategorija.