Lionel Messi proglašen je najboljim igračem brazilskog SP-a, a kada je primio nagradu toliko mu je bilo stalo do nje da poklonjeni kipić nije niti podigao u zrak. Dobio tu zlatnu loptu ili košticu od suhe šljive, cijeli svijet je vidio, bilo mu je potpuno svejedno.

Iz, možemo pretpostaviti, dva razloga. Svaki pravi sportaš mijenjat će kolektivni trofej za sva individualna postignuća, i Lionel bolje od svih zna da ovaj trofej - nije zaslužio. Kao i veći dio ove sezone njegov genij tek je povremeno izlazio na površinu, a neadekvatna fizička sprema nije mu dozvolila da bude dio fantastičnog argentinskog bloka koji je odolijevao europskim jurišnicima od početka nokaut faze do 113. minute finala. Kada bi se Argentina branila, on se uglavnom odmarao i čekao svoj zlatni trenutak. Da je na kraju uzeo naslov sve bi donekle imalo smisla. Ovako...

Nije bio niti najbolji igrač svoje momčadi. Iako je zabio četiri gola u skupinama i asistirao (Di Mariji) za prolaz protiv Švicarske, ključne trenutke proveo je uglavnom kao statist. Najbolji gaucho bez ikakve dileme bio je Javier Mascherano... A i zlatna lopta u njegovim rukama izgledala bi dislocirano pored tolikih kandidata iz njemačkog stroja. Arjen Robben je briljirao u dresu Nizozemske, a Njemačku su podjednako nosili Müller, Lahm, Schweinsteiger, Hummels i; prije svih - Manuel Neuer. 2002. ovu je nagradu ponio Oliver Kahn, vjerojatno najpravednije rješenje bio bi drugi njemački vratar koji je briljirao kroz čitavo natjecanje.

Zašto Messi? Zbog sponzora. Čovjek je personifikacija zarade u nogometnom svijetu i jedini protukandidati bili su mu zapravo Cristiano Ronaldo i Neymar. Prvi je bio nemoćan, a drugi nesretan. Fifini prioriteti odavno su poznati i broje se u milijunima. Messi je u finalu imao tri lijepa prodora, što je više nego u tri utakmice prije toga zajedno, i promašio je priliku koja je u njegovim nogama inače - zicer. Jedan od tragičara finala, koji do tada nije pokazao Bog zna što, najbolji je pojedinac turnira... Jeftino, prozirno i - neobranjivo.