Albert Einstein je jednom rekao: 'Tko do svoje 30. godine nije dao značajan doprinos znanosti, nikada ni neće.' Ovu tvrdnju slavni je fizičar demonstrirao vlastitim primjerom - svoju proslavljenu jednadžbu E=mc² otkrio je prije tridesete.

Međutim, američki su stručnjaci utvrdili da se vrhunac znanstvene djelatnosti danas pomaknuo, odnosno da je 48. godina života u prosjeku najplodnija za fizičare.

Kako bi otkrio nove trendove, američki je tim analizirao 525 Nobelovih nagrada iz fizike, kemije i medicine od 1901. do 2008. U tu svrhu usporedio je stvaralačke vrhunce znanstvenika na temelju informacija o tome kada su dovršeni njihovi nagrađeni radovi.

'Kompanije, sveučilišta i istraživačke institucije koje tragaju za važnim znanstvenim ostvarenjima moraju procijeniti koga će zaposliti, a da bi to učinili, moraju znati kada ljudi dosežu vrhunac kreativnosti u određenom području istraživanja', objasnio je Benjamin Jones, ekonomist sa Sveučilišta Northwestern.

Rezultati nove studije pokazali su da su najveća znanstvena otkrića do 1905. godine uistinu ostvarivali vrlo mladi znanstvenici – više od dvije trećine nobelovaca odradilo ih je prije 40, od čega 20 posto prije 30. Međutim, ova pojava danas je postala vrlo rijetka.

'Dob u kojoj znanstvenici daju važne doprinose s vremenom postaje sve starija', rekao je ekonomist rada Bruce Weinberg na Sveučilištu Ohio State.

Oko 2000. godine gotovo ni u jednom od tri polja znanosti veliki rad nije ostvaren prije 30. Najveća ostvarenja u fizici prije 40. ostvarilo je samo 19 posto znanstvenika, a u kemiji gotovo nijedan. 'Slika briljantnog mladog znanstvenika koji otkriva ključne stvari sve više zastarijeva, barem u ove tri discipline', rekao je Weinberg i dodao: 'Danas je prosječna dob u kojoj fizičari odrade svoja istraživanja za koja dobiju Nobela 48 godina. Vrlo malo toga uspiju napraviti prije 30. godine.'

Zašto su genijalci sve stariji?

Jedan od uzroka ovakvog trenda mogla bi biti činjenica da je danas znanstvenicima potrebno sve više vremena da nauče sve što je potrebno kako bi došli do važnih otkrića.

Drugi razlog mogla bi biti promjena u prirodi otkrića za koja se dodjeljuju nagrade. Primjerice, na početku 20. stoljeća većina nagrada za fiziku otišla je mladim istraživačima kvantne mehanike. Zapravo, udio fizičara koji su do važnog otkrića došli prije 30. godine u 1923. je narastao na 31 posto, a broj onih koji su najbolje radove objavili prije 40. godine života u 1934. je porastao na 78 posto. Nakon toga taj je postotak prema kraju stoljeća postupno padao.

'Mladi fizičari u to su vrijeme sudjelovali u revoluciji u teorijskom znanju. Razvoj kvantne mehanike značio je da je su stare teorije i znanje bili manje relevantni za njihov rad', rekao je Weinberg. 'Moguće je da su mladi znanstvenici dijelom bili uspješniji i zbog toga što nikada nisu naučili stari način razmišljanja, pa su bili sposobni misliti na novi način. Činjenice pokazuju da su oni u svojim istraživanjima uglavnom citirali novije radove… Potpunije poznavanje starijih radova nije im bilo neophodno da bi ostvarili važan doprinos svome polju', objasnio je Weinberg i dodao: 'Danas, međutim, fizičari sve više citiraju starije radove, što pak znači da stariji znanstvenici imaju veće dobrobiti od svojeg dubljeg znanja. Ljudi poput Einsteina i Paula Diraca (koji je predvidio postojanje antimaterije) mislili su da fizika pripada mladim ljudima i to je bilo prilično točno u njihovo vrijeme, međutim, danas fizičar u prosjeku odradi važan rad za koji dobije Nobela u 48. godini', rekao je Weinberg koji smatra da ovi rezultati imaju pozitivnu stranu jer i istraživačke snage danas stare.

'Ako znanost doživljavate kao igru mladih, onda je ovaj trend alarmantan, međutim, ako znanstvenici mogu biti produktivni unatoč starenju, kao što pokazuje ova studija, onda to ne bi trebalo predstavljati problem', rekao je Weinberg.

Istraživanje Weinberga i Jonesa predstavljeno je u novom broju časopisa Proceedings of the National Academy of Sciences