Njegova je tvrdnja izazvala pravu uzbunu u znanstvenoj zajednici, a škotski fizičar Peter Higgs, po kojem je bozon dobio ime (istraživanja Higgsa i njegovih kolega 1960-ih udarila su temelje ideji o postojanju misteriozne čestice) provokaciju je doživio kao osobnu uvredu. Higgs se tada požalio da bi odgovor na Hawkingov izazov bio poput 'kritiziranja princeze Diane', no konačno mu je ipak uzvratio 2008. godine, nakon što se Hawking u jednom intervjuu našalio rekavši da bi zapravo bilo zanimljivije kada LHC ne bi pronašao bozon.

Tom prigodom Higgs je izjavio da Hawkingovi izračuni na kojima je utemeljio svoje tvrdnje nisu točni te da ideja kojom je vođen nije dobra jer je 'pokušao objediniti teorije fizike čestica i gravitacije... na način na koji to nijedan teorijski fizičar ne bi smatrao ispravnim'.

Neslužbena ispitivanja javnog mnijenja fizičara u posljednjem desetljeću pokazala su da velika većina njih vjeruje da tajnoviti bozon postoji te da je samo pitanje vremena kada će ga LHC otkriti. Svima se uglavnom činilo da se Hawking, poznat po kontroverznim izjavama, samo razmeće svojim idejama i autoritetom.

No iako su od pokretanja LHC-a 31. ožujka 2010. do danas prikupljeni i analizirani petabitovi podataka pri dosad neviđenim energijama od sedam trilijuna elektronvolti, Higgsovu bozonu nije pronađen nikakav ozbiljan trag. Obeshrabreni i razočarani rezultatima, znanstvenici su konačno prošli ponedjeljak, 22. kolovoza (o čemu je izvijestio i tportal), na konferenciji Biennial International Symposium on Lepton-Photon Interactions u Mumbaiju objavili da se sa 95-postotnom sigurnošću može reći da Higgs nije pronađen u području u kojem je tražen - od 145 do 466 milijardi elektronvolti.

Ipak, fizičari u CERN-u (koji upravlja LHC-om) nisu još sasvim odustali. Naime, postoji mogućnost da Higgs postoji na nižim energijama, u pojasu između 114 i 145 milijardi elektronvolti (u kojem su ga tražili stručnjaci LHC-ova prethodnika LEP-a i još uvijek traži tim Fermilabova Tevatrona), te petpostotna mogućnost da se sakrio negdje u pojasu koji je već pretražen u CERN-u. Dakle, rad LHC-a će se nastaviti, bozon će se i dalje tražiti, no svakim danom sve je manje nade da će biti pronađen, a sve vjerojatnije da će Hawking dobiti okladu protiv cijelog svijeta fizičara.

Ipak, ključno pitanje koje sada počinje brinuti znanstvenike nije hoće li izgubiti okladu, već odakle masa u svemiru ako Higgsov bozon ne postoji? Moguće je da će nam za odgovor na ovo pitanje trebati teorije koje će ići dalje od postojećih.

Prema standardnom modelu, elementarne čestice na visokim temperaturama iznad 10 na 15 Kelvina, kakve su vladale nakon Velikog praska (na kojima elektroslaba simetrija još nije bila razbijena, odnosno elektroslaba sila se još nije razdvojila na elektromagnetsku i slabu), nisu imale masu. Nešto kasnije, na spomenutoj kritičnoj temperaturi simetrija se spontano raspala te su W i Z bozoni dobili masu.

Jedna od rijetkih već postojećih alternativa standardnom modelu jest tzv. teorija Tehnikolora fizičara Stevena Weinberga prema kojoj se izvorna simetrija u svemiru mogla poremetiti i nekim drugim mehanizmima, a ne samo djelovanjem Higgsova bozona. No za njezino dokazivanje trebat će razine energije kojima čak ni LHC nije dorastao te gomile novca za astronomski skupe uređaje.

Valja istaknuti da će, ako LHC ne uspije pronaći Higgsa, uz Hawkinga i njegove rijetke istomišljenike, likovati još jedna skupina ljudi premda nije sudjelovala u okladi. Naime, ruke bi zadovoljno mogli trljati i američki kongresnici koji su se 1993. godine izjasnili protiv izgradnje tzv. Supervodljivog super sudarača, skupog konkurenta LHC-a u SAD-u.