Porast razina mora do kraja stoljeća jedna je od ozbiljnijih posljedica klimatskih promjena, a u skoroj budućnosti mogla bi ugroziti brojne priobalne gradove, regije, pa i cijele države. Ona je posljedica ekspanzije zapremine vode zbog povećanja temperature kao i porasta količina vode zbog otapanja polova i ledenjaka.

Razmjere dizanja razina mora moguće je odrediti na dva načina. Prvi način, tzv. teorijska metoda, zasniva se na matematičkom modeliranju sustava atmosfera-more-led-kopno. Drugi, empirijska metoda, temelji se na relacijama koje povezuju globalnu temperaturu s globalnom visinom morske razine. Problem je do sada bio u tome što su se rezultati dviju metoda drastično razlikovali, tako da su iznosi empirijskih prognoza bili čak dva do tri puta veći od iznosa teorijskih prognoza. Istražujući razloge neslaganja tih prognoza hrvatski su znanstvenici razvili modificiranu empirijsku metodu kojom su se uspjeli znatno približiti rezultatima teorijske metode.

Orlić i Pasarić u svom su članku pokazali da je kod primjene empirijske metode potrebno uzeti u obzir dva do sada zanemarena procesa. Prvi je ravnotežni odziv mora i kopnenih ledenjaka na porast globalne temperature, a drugi je utjecaj crpljenja podzemnih voda na morsku razinu tijekom prošlog stoljeća.

Njihovi rezultati pokazuju da bi se razine mora do 2100. godine mogle podići za oko 68 cm, odnosno u rasponu od 53 do 83 cm uvaži li se pripadajuća standardna devijacija u slučaju umjerenog porasta koncentracije stakleničkih plinova koji bi doveo do porasta globalne temperature od oko 2°C. Ti su iznosi znatno manji od onih ranije određenih empirijskom metodom.

Autori u svom članku ističu da bi budući porast morske razine mogao biti veći ukoliko se ubrza otapanje ledenih pokrova na Grenlandu i Antarktici, ali naglašavaju da se takav proces ne može obuhvatiti empirijskom metodom u njenom sadašnjem obliku.