U lipnju 1696. godine Johann Bernoulli, iz ugledne švicarske obitelji koja je kroz naraštaje dala brojne vrhunske matematičare, u znanstvenom časopisu Acta Eruditorum izaziva najveće umove svoga vremena:

'Ja, Johann Bernoulli, obraćam se najgenijalnijim matematičarima svijeta. Ništa nije privlačnije inteligentnim ljudima od iskrenog, izazovnog problema čije će im rješenje donijeti slavu i biti trajni spomenik. Slijedeći primjere Pascala, Fermata i drugih, nadam se stjecanju zahvalnosti čitave znanstvene zajednice postavljajući najboljim matematičarima našeg vremena problem koji će testirati njihove metoda i snagu njihovog intelekta. Ukoliko mi netko pošalje rješenje danoga problema, ja ću ga javno proglasiti vrijednoga slave!'

A problem je glasio: pronađi krivulju koja minimizira vrijeme potrebno da tijelo, pod djelovanjem sile gravitacije, dođe iz točke A u točku B na vertikalnoj ravnini. Ovaj problem naziva se još i problem Brahistokrone, a ukupni rok za predaju rješenja bio je dvije godine.

Dana 29. siječnja 1697. godine, u 16:00h, 55-godišnji čuvar Kraljevske kovnice (eng. Royal Mint) nalazi u svome poštanskom sandučiću Bernoullijev izazov. Nakon što je proveo cijelu noć nad problemom, rješenje već to jutro šalje autoru izazova - ali anonimno. No, povijesne zabilješke pokazuju da nije uspio u tom naumu, jer je Bernoulli, čitajući elegantno napisan dokaz, uzbuđeno uzviknuo: "Lava se prepoznaje po kandžama!".

Ovo je tek jedna od crtica iz života Isaaca Newtona koja pokazuje njegovu intelektualnu nadmoć, a koji je i u ovom slučaju bio u društvu s tek četiri matematičara toga vremena koji su uspjeli riješiti problem Brahistokrone: Jakoba Bernoullia, Gottfrieda Leibniza, Ehrenfrieda Walthera von Tschirnhausa i Guillaumea de l'Hôpitala.

Newton, taj filozof prirode, kako je sam sebe nazivao, bio je opsjednut spoznajom - proučavajući fiziku, matematiku, astronomiju, ali i teologiju te alkemiju. Sve što je smatrao dijelom prirode, odnosno svemira u kojem egzistiramo.

I unatoč tome što je proveo enorman broj sati argumentirajući kakav mora biti Bog u ovom svemiru (kao u poglavlju General Scholium iz drugoga izdanja Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica), tražeći izvornu kršćansku religiju u nikada dovršenom Theologiae gentilis origines philosophicae, proučavajući drevne alkemijske spise, u slobodno vrijeme uspio je ujediniti zakone koji opisuju ono što se događa na Zemlji (npr. pad jabuke sa stabla) sa zakonima koji opisuju ono što se događa van Zemlje (npr. gibanje nebeskih tijela) putem Newtonova zakona gravitacije i Newtonovih zakona gibanja.

Da bismo bolje shvatili važnost ovoga čina, vratimo se u um čovjeka 17. stoljeća koji promatra svijet oko sebe. Na Zemlji uočava određene pravilnosti: način na koji tijela padaju, kako se gibaju niz kosinu, oblake koji se gibaju na nebu, trajektoriju bačenoga kamena, itd. Čitav niz pravilnosti. S druge strane, gleda i što se događa na (noćnome) nebu: Sunce izlazi i zalazi sa određenim pravilnostima, Mjesec ima svoj ritam, pa onda planeti i ostali objekti koji jure kroz noćno nebo u odnosu na pozadinske zvijezde koje kao da nepomično stoje na nebeskom svodu. Opet, čitav niz pravilnosti. Zašto bi netko i pomislio da ovo što se događa na Zemlji ima bilo kakve veze sa onim što se događa sa objektima u nebu, udaljenim tko zna koliko milijuna kilometara od nas?

Newton je upravo to zaključio: ista sila je odgovorna za gibanja tijela na Zemlji kao i za gibanja tijela u svemiru. Zakoni su univerzalni i vrijede kako na Zemlji, tako i u čitavom svemiru. Definiravši principe svoje mehanike i davši formulu za opću gravitaciju koja je bila u stanju reproducirati, odnosno izračunati, gibanja koja smo vidjeli na nebu, kao i gibanja koja opažamo na Zemlji, Newton započinje fiziku koju danas poznajemo - onu koja se bavi univerzalnim zakonima prirode.

Ako uzmemo u obzir da je i, uz sve to, napravio značajan doprinos razvoju optike, matematike, astronomije te drugih srodnih disciplina, jasno je razumjeti zašto je ispod spomenika Isaacu Newtonu, koji krasi kapelu Trinity Collegea Sveučilište u Cambridgeu, uklesan sljedeći natpis: Qui genus humanum ingenio superavit.

Ili u slobodnom prijevodu: Koji je intelektom nadmašio (čitav) ljudski rod.