Iako djeluje velik, ovaj broj, predstavljen nedavno na konferenciji European Geosciences Uniona u Beču, značajno je manji od onoga kojim se baratalo gotovo cijelo stoljeće.

Rezultati novog istraživanja temelje se na podacima prikupljenim u globalnoj mreži nadzornih stanica koje otkrivaju elektromagnetske impulse što ih stvaraju velike munje. Studija je potvrdila da su grmljavinska nevremena uglavnom tropska pojava te da je njihovo glavno žarište kongoanski bazen.

Grmljavinske oluje prate prolazak sunčeva svjetla planetom jer sunčano vrijeme stvara veću konvekciju zraka. Konvekcija je usmjereno gibanje fluida u kojem se topliji kreće prema hladnijem i predaje mu toplinu. U atmosferi je uzrokovana nejednolikim zagrijavanjem zraka. Zbog različitog zagrijavanja podloge – tla ili vode, u ovisnosti o njezinu sastavu i boji, različito se zagrijava i zrak iznad nje. Kada se određeni volumen zraka zagrije jače od okolnog, postaje lakši te se počinje dizati dok se okolni, hladniji spušta i popunjava prostor koji je topli napustio.

'Nadzorne stanice mogu propustiti pokoju munju, međutim, mislim da smo zabilježili sve veće, a to je dobar pokazatelj mjesta na kojem se odigrava grmljavinsko nevrijeme', rekao je Collin Price, čelnik Odjela za geofiziku i planetarne znanosti Sveučilišta u Tel Avivu u Izraelu.

'Zahvaljujući globalnoj mreži, došli smo do točnijih brojeva od onih koji su se koristili kao standard od 1920-ih.'

Broj grmljavinskih oluja 1925. prvi je pokušao utvrditi britanski klimatolog C. E. P. Brooks. U to vrijeme običavalo se bilježiti oluje koje su se zbivale u blizini meteoroloških postaja. Popisujući ih gdje god je mogao, Brooks je izračunao da ih se svakog sata u svijetu odvija oko 1.800. Međutim, ovaj se proračun temeljio na nepotpunim podacima pa čak i krivim pretpostavkama, među kojima je bila i ta da su oluje podjednako raspoređene po kopnima i morima, a zapravo većina ih se događa nad kopnom.

U pedesetima, O. H. Gish i G. R. Wait iz zrakoplova su mjerili voltažu i strujanja zraka leteći iznad 21 oluje u SAD-u. Primijenivši svoja očitanja na cijeli svijet došli su do brojke od oko 2.000 do 3.000 oluja godišnje. Nedavno su u istraživanja uključeni i sateliti, međutim, oni ne pokrivaju cijeli planet.

Novo istraživanje, najpreciznije dosad, temelji se na potpuno drukčijoj tehnici koja koristi informacije 40-ak postaja. Prikupljeni podaci obrađuju se računalnim algoritmom koji povezuje munje s matičnim olujama.

Rezultati pokazuju da se nad svakim kontinentom većina oluja odvija tijekom dana, i to najviše oko podneva. Njihovo svjetsko žarište nalazi se u kongoanskom bazenu.

'Uzrok tome je vjerojatno činjenica da je ondje zrak suši nego primjerice u Amazoniji, a čini se da se oluje lakše stvaraju u suhim uvjetima', rekao je dr. Price.