Tilmann Piffl s Instituta za strofiziku Leibniz u Potsdamu u Njemačkoj i njegovi kolege do ovog su zaključa došli na temelju podataka što ih je prikupio Radial Velocity Experiment (RAVE). Eksperiment se zasniva na mjerenjima teleskopa promatračnice Anglo-Australian Observatory u Australiji pomoću kojih se određuju udaljenosti i brzine kojima se zvijezde u Mliječnoj stazi približavaju ili udaljavaju od Zemlje. U svojem istraživanju tim je analizirao 90 izuzetno brzih zvijezda od kojih neke jure 300 km u sekundi što je jedna tisućinka brzine svjetlosti.

Uz pomoć prikupljenih podataka i usporedbi sa sličnim spiralnim galaksijama podjednakih dimenzija tim je izračunao da bi masa Mliječne staze mogla biti oko 1,6 x10^12 masa našeg Sunca. To ne uključuje samo zvijezde već i masu tamne tvari koja okružuje našu galaksiju. Član tima Joss Bland-Hawthorn sa Sveučilišta u Sydneyu kaže da ta masa i nije tako velika kao što se ranije mislilo. 'Ljudi su običavali govoriti da je dva puta veća', rekao je.

Na temelju informacija o masi tim je izračunao da bi se svemirski brod morao kretati brzinom od 537 km u sekundi, odnosno 0,2% brzine svjetlosti kako bi se oteo gravitaciji naše galaksije. Za usporedbu raketa mora postići brzinu od samo 11,2 km u sekundi kako bi se oslobodila Zemljine privlačnosti.

Takvu veliku brzinu nije moguće postići konvencionalnim raketnim motorima. Kemijski motori kakvi pokreću suvremene letjelice za takav bi zadatak trebali previše goriva. Čak bi i ionski motori, kakvi se planiraju za međuplanetarne letove u Sunčevom sustavu, bili preslabi.

Bland-Hawthorn smatra da bi za intergalaktička putovanja trebali motori koji bi se temeljili na jednostavnoj, ali zahtjevnoj interakciji materije s antimaterijom. Takav pogon za sada je još uvijek u sferi znanstvene fantastike jer je suvremenom tehnologijom praktički nemoguće proizvesti potrebne količine antimaterije i održati ih na sigurnom.

Proizvodnja antimaterije na umjetan način vrlo je spora i enormno skupa. Ona se obično stvara u sudarima čestica u akceleratorima. Kada bismo prikupili svu antimateriju koja je do današnjeg dana stvorena u svim svjetskim eksperimentima i kombinirali je s materijom ne bismo dobili dovoljno energije da upalimo običnu žarulju duže od nekoliko minuta. Prema proračunima znanstvenika CERN-a trebalo bi 10^17 dolara i 100 milijardi godina da se u LHC-u proizvede samo jedan gram antimaterije.

Veće količine antimaterije ne bi bilo jednostavno ni skladištiti – ona bi se morala pomoću magnetskih polja držati razdvojenom od materije kako se ne bi slučajno nehotično pomiješale i anihilirale.

No znanstvenici su otkrili da postoje razni prirodni izvori antimaterije. Primjerice ona se stvara u eksplozijama zvijezda i iznad olujnih oblaka no u našoj atmosferi ju nije lako prikupiti u velikim količinama i zaštititi je od susreta s materijom. Logično se stoga nameće jedno drugo prirodno rješenje - prilično blizu Zemlje u tzv. pojasevima Van Allenovog zračenja postoje bogata nalazišta antimaterije. Ondje ju stvaraju visokoenergetske čestice Sunca. Iako je antimaterijski pogon za sada još uvijek SF, za očekivati je da će razvoj tehnologije jednoga dana omogućiti prikupljanje antimaterije i njezino pohranjivanje, a time i međugalaktička putovanja.

'Znam da je to luda ideja, međutim, kada biste imali puno materije i puno antimaterije mogli biste izletjeti svemirskim brodom izvan galaksije', rekao je Bland-Hawthorn.