Ako ste pomislili da je novi Infobipov kampus neka vrsta magnum opus kompanije koja je, zahvaljujući međunarodnom uspjehu, odlučila u istarskom kraju izgraditi zgradu za impresioniranje zaposlenika i partnera – svojevrsnu demonstraciju poslovnog uspjeha, niste jedini. 

No, sigurno postoji 'nešto' u izgradnji poslovnog kampusa površine 17.000 četvornih metara za manje od 14 mjeseci. Iza kampusa ICT kompanije koji podsjeća na najpoznatije na svijetu poput Googlea, donekle i Applea, mora postojati neka logika. 

Stvari su nam sjele u perspektivu nakon što smo u Vodnjanu pobliže upoznali kompaniju kakvu je na ovim prostorima prilično teško zamisliti. Ulaskom na prostrani kampus koji čine velika centralna zgrada, park, igralište za košarku i odbojku na pijesku te niz kuća izgrađenih u tradicionalnom mediteranskom stilu, ostali smo u najmanju ruku zapanjeni. Kome treba takvo što? Kakvi ljudi tu rade? Što se tu događa?

Uostalom, da bismo shvatili razlog za takav podvig, uvijek u obzir trebamo uzeti i povijest same firme.

Skromni počeci

Infobip je svojevrsni nusprodukt poslovne ideje koju su osnivači Silvio Kutić i Izabel Jelenić Vodnjanu predstavili još 2002. Bila je riječ o softverskom projektu Virtualna općina koji je, kao veliki broj današnjih društvenih mreža, stanovnicima omogućio da komuniciraju s udrugama, klubovima, školom i lokalnim institucijama putem SMS-a, weba i maila. Nakon što je projekt neslavno završio, njegovi autori odlučili su se koncentrirati na razvoj profesionalnih SMS rješenja za poslovne korisnike – nešto čime se Infobip bavi i danas. Razvoj i širenje kompanije doveli su ih do statusa koji imaju danas.

Sve to daje svojevrsni uvid u filozofiju iza kampusa. Infobip danas ima podružnice u Kanadi, Indiji, Kini, Ukrajini, Rusiji, Latinskoj Americi, Africi, Dalekom Istoku, a i uskoro u SAD-u. Ako imate kompaniju koja ima urede diljem svijeta, kako sve te ljude povezati na profesionalnoj i osobnoj razini? Kampus u Vodnjanu nije samo poslovni prostor za lokalnih 250 zaposlenika. On je i edukacijski centar za nove djelatnike iz najudaljenijih dijelova svijeta. Profesionalno osposobljavanje i usavršavanje koje se već danas provodi u sklopu kampusa, glavni je razlog zbog kojeg su se osnivači kompanije nakon duge i uspješne karijere odlučili vratiti u Vodnjan.

Umjetnost, arhitektura i tehnologija

Metafora za kampus kao središte međunarodne suradnje brojnih ureda, upriličena je na instalaciji prakontinenta Pangee, gdje LED svjetla označavaju aktivne urede. Povezanost kompanije s podružnicama diljem svijeta lako je vidljiva i u konstrukciji ureda koji, pored standardnih radnih mjesta, imaju i zasebne prostorije za međunarodne videopozive.

Ozračje Istre proteže se kroz čitav kampus, od ureda do smještaja za posjetitelje. Klasična arhitektura kombinirana je s modernim konceptima te uspješno sjedinjuje međunarodno s 'domaćim'. Čak su i sobe smještene u naoko obiteljske kuće imenovane po vizionarima i znanstvenicima koji su promijenili povijest. Sve je, pored globalne atmosfere, naglasila je Martina, napravljeno u domaćem duhu.

Infobip je poduzetni mikroekološki sustav koji u cijelosti funkcionira izvan Hrvatske, a da u istom trenu ima i snažan hrvatski identitet. Tome apsolutno doprinose ljudi koji čine kompaniju i čiji je prosjek, barem u uredu u Vodnjanu, oko 32 godine.

 'Prije je bilo 28, ali što ćeš – ljudi stare', prokomentirala je Martina Dodić, marketing menadžerica Infobipa. Nakon prolaska kroz sve dijelove kampusa, proveli smo neko vrijeme čavrljajući s kamenom temeljcem kompanije - ljudima koji u njoj rade.

Drukčija firma, drukčiji ljudi

'Za Infobip sam čuo preko jednog prijatelja koji je već tu radio. Ovdje kao da vrijeme prolazi u nekoj drukčijoj dimenziji – zaokupljeni ste u profesionalnom smislu, radite na međunarodnim projektima, stvari napreduju i rješavaju se, a ono što napravite koriste neki od najvećih svjetskih brendova i stručnjaka', komentirao je Dean Dubovac.

'Naravno, i odgovornost je velika, ali niste sami u svemu tome i bitno je da se možete osloniti na kolege s kojima radite', pojasnio je voditelj odjela mrežaša, koji je počeo raditi u Infobipu 2010.

Ivana Peruško, danas voditeljica u odjelu tehničkih operacija, studirala je na Politehnici u Puli i uz studij radila na digitalizaciji dokumenata u Arheološkom muzeju Istre. Za Infobip je čula s više strana, a kada se 2009. priključila, u čitavoj firmi radilo je manje od 80 ljudi.

'Tada smo mogli direktno i 'uživo' rješavati tehničke probleme – jednostavno ste pozvali ljude koji su vam trebali, našli se na par minuta, sagledali problem i opcije i olakšali put do rješenja', prisjetila se Ivana. 'Međutim, kako smo rasli, povećavao se opseg posla i broj ljudi koje smo trebali. Došlo je i do potrebe za specijalizacijom, tako da ono što je nekad bila tehnička podrška, do danas se razvilo u ogromni odjel tehničkih operacija, koji ima čak 160 ljudi u brojnim zemljama svijeta i mnogo specijaliziranih timova.'

Iz Hrvatske u Irsku - pa nazad

Konačno, tu je i priča Vedrana Karlovića iz Vodnjana, voditelja jednog od timova u tehničkim operacijama, koji se u Infobipu prvi put zaposlio ljeti 2011., otputovao u Irsku 2013. i tri godine kasnije vratio se u Hrvatsku zbog – klime.

'Bio mi je to prvi pravi posao nakon fakulteta i ne mogu reći da sam njime bio nezadovoljan ili nešto slično. Međutim, kao i mnogi mladi ljudi, htio sam se okušati vani - staviti sam sebe na test i vidjeti mogu li se snaći ili ću se nakon mjesec dana vratiti doma', objasnio je.

'Tako sam 2013. otišao u Irsku, taman se bio otvorio pristup radnicima iz Hrvatske. Početak nije bio lak, ali sam nakon nekoliko mjeseci našao odličan posao u tvrtki koja radi tehničku potporu Googleovim poslovnim aplikacijama. Bilo je to sjajno iskustvo, puno sam naučio radeći za Google i što se posla tiče, mogao sam tamo ostati još dugo. Zašto sam se nakon tri godine vratio Hrvatsku i u Infobip? Sve teže sam podnosio njihovu klimu i kišu i zaključio da ću u konačnici biti sretniji ako se vratim. Nakon povratka sam se čuo s nekadašnjim šefom u Infobipu i brzo smo se dogovorili oko ponovnog ulaska u tehnički odjel, koji više nije u Puli, nego u Vodnjanu', zaključio je Vedran.

Put nazad u Zagreb bio nam je slatko-gorak. Neka vrsta spoznaje da se radom, idejom i domišljatošću može postići nešto čak i u Hrvatskoj. U drugu ruku, jasno je zašto prizori poput kampusa u Vodnjanu nisu česti s razlogom. Kako god bilo, kako vrijeme prolazi, sve više imamo dojam da pored mladih inovativnih ljudi, zasigurno ima i 'ono nešto posebno' u pitomu vodnjanskom kraju.