U izvješću, koje je predstavljeno u novom broju časopisa Physical Review D, tim pod vodstvom Jamesa Quacha objašnjava kako je svemir, umjesto u golemoj eksploziji energije koncentrirane u jednoj točki, nastao iz amorfne energetske juhe smrzavanjem u sadašnju kristaliziranu formu četverodimenzionalnog prostorno-vremenskog kontinuuma.

Australska ekipa ističe da bi se njihova teorija mogla potvrditi promatranjem strukture svemira. Naime, ovaj proces kristalizacije trebao bi biti nesavršen pa bi, kao i u kristalima leda ili dijamanata, u svemiru trebale postojati napukline odnosno područja u kojima se kristalizacija nije dogodila. Svjetlost i druge čestice trebale bi se na takvim mjestima reflektirati ili bi ih mogle obilaziti jer bi u njima prirodni zakoni morali biti drugačiji.

'Zamislite da je svemir poput tekućine', rekao je Quach. 'S hlađenjem, on se kristalizira u tri prostorne i jednu vremensku dimenziju koje danas vidimo. Prema ovoj teoriji, s hlađenjem svemira morale bi nastati pukotine nalik na napukline koje se stvaraju smrzavanjem vode', rekao je i dodao da u početku nije bilo čak ni prostora.

Tu ideju, da su vrijeme i prostor svojstva koja su iznenada nastala iz amorfnog stanja, prvi put su predstavili fizičari s kanadskog instituta Perimeter 2006. Teorija je nazvana kvantni grafiti (kao asocijacija na quantum gravity) po grani matematike koja se zove 'graph theory', a bavi se diskretnim vezama između točaka. U fizici se ona, među ostalim, javlja u nekoliko područja koja opisuju interakcije atoma u kristalima. Prema njoj, četverodimenzionalna geometrija prostora - vremena, koju je otkrio još Einstein, nije fundamentalna. Umjesto toga prostor - vrijeme je više nalik na mrežu sastavljenu od suptilnih građevnih blokova prostora - vremena, kao što je materija izgrađena od atoma mada izgleda uniformna. Teorija pretpostavlja da određena svojstva poput broja dimenzija, konačne brzine svjetlosti ili neprekidnosti prostora - vremena nisu inherentne, već nastaju kao što masa proizlazi iz interakcija čestica s Higgsovim poljem.

Prema autorima, u početku, na ekstremno visokim temperaturama, ovi su građevni blokovi bili poput tekuće vode, nisu imali strukturu i predstavljali su stanje bez prostora. No u vrijeme velikog praska, prije oko 13,7 milijardi godina, temperature u svemiru pale su do točke smrzavanja građevnih blokova prostora - vremena, nastupila je kristalizacija i formirala se četverodimenzionalna mreža kakvu danas vidimo.

Matematika koja opisuje teoriju je dobra, međutim problem je u tome što su ovi građevni blokovi vrlo mali tako da ih je nemoguće izravno vidjeti – iz ljudske perspektive svemir djeluje gladak i neprekinut.

Australski se tim ipak nada da će otkriće pukotina nastalih u kristalizaciji i zbijanju građevnih blokova potvrditi njihovu teoriju. Za sada još nije jasno kakve bi mogle biti dimenzije ovih napuklina – mikroskopske ili goleme.

Quach ističe da je najveći problem velikog praska sam prasak. 'U trenutku praska fizika se raspada. Model ne može dati nikakva predviđanja onoga što se zbiva u velikom prasku. Ne možete koristiti nikakvu matematiku ni teoriju.'

No neki stručnjaci upozoravaju da je teorija velikog praska previše dobro postavljena i potvrđena da bi mogla biti potpuno odbačena ili zamijenjena novom. Istina je da ona još uvijek nema precizne odgovore na pitanja o samom početku velikog praska, no uvjereni su da bi teorija kvantnih grafita u najboljem slučaju mogla biti tek kandidat koji bi mogao ponuditi odgovore o početnom stanju koji se očekuju od teorije kvantne gravitacije koja još uvijek nije dobila konačan oblik.