Kroz najveći dio povijesti bila je poligamna. Pa ipak u zapadnom svijetu se mnogoženstvo danas doživljava kao civilizacijski relikt. Kod nekih naroda danas se još uvijek prakticira i poliandrija – zajednica više muškaraca s jednom ženom. U nekim kulturama, primjerice kod Liburna u Istri, bilo je tragova matrijarhata, no u svijetu je do nedavno uglavnom prevladavao patrijarhat.

Ljudi su u brak također stupali i stupaju iz različitih razloga - društvenih, ekonomskih, pravnih, vjerskih, emotivnih, reproduktivnih, seksualnih itd. U nekim društvima brakove dogovaraju roditelji, ponekad uz pomoć svećenika ili horoskopa, u drugima se promovira brak iz ljubavi. Dakle, nemoguće je dati neku univerzalnu definiciju braka koja bi vrijedila za sve, u svim dijelovima svijeta, osobito ne za sva vremena.

No u Hrvatskoj nam se uskoro sprema referendum koji bi trebao ne samo definirati nego i Ustavom propisati kako bi bračna zajednica trebala izgledati, po mogućnosti za vijeke vjekova. Štoviše, stječe se dojam da je on poruka svima u Hrvatskoj da bi, ako ne žele biti građani drugog reda, trebali naučiti misliti, vjerovati, ponašati se, pisati itd. kako to propisuje katolička manjina koja se nastoji predstaviti kao hrvatska većina, na temelju logike da su u Hrvatskoj katolici većina te da svaki pravi katolik misli isto.

U pokušaju da malo razblažimo koncentracije ovog ozračja kulturne arogancije i vjerske isključivosti, zamolili smo etnologinju i kulturnu antropologinju dr. sc. Tihanu Rubić s Filozofskog fakulteta u Zagrebu da nam za tportal kaže kako iz perspektive svoje znanosti doživljava ideju da je brak svetinja, Bogom dana i zadana, te da bi katoličku, nesekularnu definiciju braka svi, u svim dijelovima svijeta, ili barem u katoličkim zemljama trebali prihvatiti i po mogućnosti zacementirati Ustavom?

1.12. ću na referendumu glasati PROTIV! Dakle, protiv sam ideje da se u Ustavu brak definira isključivo kao zajednica muškarca i žene. Paradoks u kojem trenutno jesmo jest da sada ne možete onom pukom frazom pozvati ljude i reći: 'Dođite i glasajte o važnom referendumskom pitanju!' jer je čitava ova referendumska situacija jedna žalosna činjenica čija je i sama ustavnost po mnogima upitna. Sam sadržaj pitanja o kojemu bismo mi sad svi trebali glasati, pa i čitav proces prikupljanja potpisa i kampanje, kojima se došlo do ove referendumske situacije, ima upitnu ustavnost. LGBT zajednica je bila zatražila ocjenu ustavnosti, ali je tu sustav zakazao i to ne samo nedovoljnom demokratičnošću, već i manjkom administrativnog funkcioniranja.

Heteroseksualna, monogamna zabluda

Je li u prošlosti bilo društava koja nisu imala problema s prihvaćanjem homoseksualnih zajednica i drugačijih, širih definicija braka?

Ne samo u prošlosti, imate ih i danas. Time ne mislim samo na razvijena demokratska društva poput Švedske. Premda sa sigurnošću znamo da sva društva poznaju neki oblik braka, kao dijela vlastite društvene organizacije te da, pored srodstva, brak pripada najstarijim društvenim ustanovama u ljudskoj kulturi, diljem svijeta nalazimo različite oblike brakova i obitelji. Brak dakle može imati različite forme, a univerzalnost monogamnog heteroseksualnog braka je zabluda koju treba razbijati.

Monogamija je najrašireniji oblik braka. No, pored monogamije, nalazimo i poligamiju, odnosno, njezine dvije podvrste: mnogoženstvo (poliginija) i mnogomuštvo (poliandrija). Uz monogamiju, mnogoženstvo je najčešći oblik braka i u današnjem svijetu. Prisutan je u mnogim muslimanskim i afričkim zemljama. Mnogomuštvo je znatno rjeđi oblik braka u svijetu, ali je poznat u mnogim azijskim kulturama. Postoje i primjeri istospolnih brakova (na primjer između dviju žena), koje nalazimo u nekim afričkim zemljama.

Ideja o 'jednoj pravoj obitelji' je nedemokratična i neznanstvena

Koliko se shvaćanje braka, obitelji te dužnosti, uloga i prava u njima mijenjalo u zapadnom svijetu kroz povijest, osobito u 20. i 21. stoljeću?

Pri spominjanju pojma obitelj i brak, nažalost, često imamo stereotipiziranu predodžbu o tomu što je to - heteroseksualni roditeljski par s dvoje djece (tzv. nuklearna obitelj). Ta slika ne odgovara stvarnosti jer je stvarnost uvijek bila i bit će puno kompleksnija i raznovrsnija. U praksi se pojedinačne prilike i iskustva, ali i čitave kulture, pored mnogih sličnosti i istovjetnosti, u mnogočemu razlikuju. U tom su smislu obitelj i brak vrlo relevantne i izazovne etnološke i kulturnoantropološke istraživačke teme jer nailazimo na postojanje brojnih sociokulturnih obrazaca, ali i razlika. Danas imate brojne oblike obitelji i življenja: broj samaca neprestano se povećava, postoje nanovo sklopljene obitelji i jednoroditeljska kućanstva... Nije samo jedna obitelj „prava“, niti ne postoji samo jedna obitelj u jednini. Gledište po kojemu se misli da postoji samo jedna „prava“ obitelj, ne da samo nije demokratično, već je i znanstveno neutemeljeno.

Ovo je zastarjelo; kontracepcija je odvojila seksualnost od reprodukcije

Kako gledate na ideju da se u Ustavu brak definira ekskluzivno kao zajednica muškarca i žene u kontekstu razvoja ljudskih prava u suvremenim zapadnim društvima?

Recentne i aktualne rasprave o braku, osim što su homofobne, zastarjele i isključive kada se pokušava proklamirati i definirati brak kao zajednica muškarca i žene, pokazuju i izostanak ne samo kulturoloških podataka i spoznaja, već i sveobuhvatnijeg pogleda na brak. Naime, brak zadovoljava i uokviruje više čovjekovih potreba, a ne samo onu koja bi potencijalno značila ili „trebala značiti“ reprodukciju.

Rasprave koje se sad vode su sukob tradicije i moderniteta, što je već ranije u mnogim znanstvenim radovima uočeno. Tradicije – u smislu da se obitelj i dalje poima kao zajednica u kojoj dominantnu ulogu ima reprodukcija (a to su vremena koja su iza nas!) i moderniteta - koji je po meni opravdanije gledište jer je tu osviješteno ono što se tradicionalnoj obitelji već davno dogodilo 60-tih godina 20. stoljeća uslijed pojave djelotvorne kontracepcije: odvajanje reprodukcije i seksualnosti. Primjerice utjecajni sociolog Anthony Giddens 1991. piše kako „sve šire prihvaćanje homoseksualnosti trebamo promatrati ne samo kao doprinos liberalnoj toleranciji, nego i kao logičnu posljedicu odvajanja seksualnosti i reprodukcije. Ako seksualnost nema nužno reproduktivnog sadržaja, onda njome više ne može dominirati heteroseksualnost“. Isti sociolog kritički u mnogim svojim radovima zaključuje kako je trajnost tradicijskih vrijednosti i tradicionalne obitelji, više zabrinjavajuća nego li bi nas trebala brinuti moguća propast tih vrijednosti i tradicionalne obitelji koja je imala niz elemenata koji danas više ne odgovaraju ni po čemu suvremenim standardima i dosezima po pitanju ljudskih prava.