Dalmatinsko vansezonsko raspadanje. Hibernacija uz televiziju i pećicu. Antisocijalnost na najjače. Budimo fer prema Dalmošima. Zima na jugu traje najviše dva mjeseca. Mislim na zimu u glavama. I najrealnije moguće - savršena je. Da vidimo kako:

Grad je tvoj

Filmska činjenica života u Dalmaciji kroz siječanj i veljaču. Nakon neke ure sve forme života pozdrave se s javnim prostorom. Recimo, između dva i četiri popodne. Ili od deset navečer. Ako si se ikada pitao kako je bilo Paletu dok je samovao na svijetu ili koliki je bio protok ljudi za vrijeme kuge... ali ok, nisi se nikad pitao. E pa, osjećaj je savršen. Shvatiš kako je Zemlja bez ljudi najnormalnija stvar na svijetu. Bila je takva većinu vremena, a, kako stvari stoje, bit će takva i u budućnosti.

Groblje ambicija

Rekao je neki pametni čiča da su svi problemi na svijetu rezultat jedne jedine pojave. Motivacija. Zbrojite samo motivacijska pisama koja ste nadobudno iskuckali. Motivacija, ambicija, želja i ini zli pojmovi koje je budizam prokužio još pred soma i pol godina iz nekog su suludog razloga ekstremno popularni u 21. stoljeću. Rezultat im je redovito nezadovoljavajući, ali nikako da zbrojimo dva i dva. Osim... osim ako si u Dalmaciji. Zimovanje na jugu postavlja svemir na svoje mjesto. Bilo da je bura, bilo sunce, sve ti govori - sjedni. Srkni kavu. Zapali duvan. Guštaj, stari. Sve što možeš danas ostavi za sezonu. Eventualno.

Proljeće

Trebao sam se vratiti u Zagreb još pred tjedan dana. A onda upalim weather forecast na mobu i usporedim dva cijela broja. Studirao sam nešto matematiku svojedobno i sjećam se da je -5 još uvijek manje od 10. Na vijestima slušam izvještaje s drugog planeta te snijeg, mećava, zatvorene ceste, ledolomci, a ja bez jakne, na otvorenom, i razmišljam o tome kako sam se previše obukao. Svaka čast zimskim radostima, napravio sam dovoljno snjegovića u životu i natukao dovoljno kostiju po ledenim spustevima iza zgrade. K tome, naučio sam da su stvari koje ne možeš sam napraviti redovito bolje i zanimljivije. Recimo, sunce. Sori, Zagrebe.

Hoće snijeg, neće snijeg

Nema veze to što Dalmacija debelo rastura ostatak zemlje u poglavlju klime. Ne znači da se dosađujemo s trećim makijatom na osunčanoj terasi s pogledom na more i svjetlucavim šljokicama koje filtriramo kroz par brendiranih sunčanih cvika. Uvijek se možeš bahato zezati na temu hoće li ili neće pasti snijeg. Mislim, svi znaju da neće, al' eto... da pokažemo malo lažne empatije prema kontinentu. Vremenska prognoza je na jugu napeta kao i sportski teletekst za kladioničare. Jedna od tema koje tako prirodno klize niz jezik, neovisno o stupnju inteligencije, godinama, rodnoj i spolnoj orijentaciji. I onda pomisliš, koliko si uspješan kao civilizacija kad imaš vremena toliko trkeljat o vremenu? Prognoza - posljednje nerješeno pitanje dalmatinskog uma.

Sausage fest

Neću proturječiti činjenici da Dalmacija barata senzacionalnim menijem po pitanju manje grezog spola, ali zima, stari, zima je vrijeme kada se upoznaješ sa svojom ružnijom subraćom. Nema nazad. Jer kad ćeš ako nećeš u ova dva mjeseca? Dakle dalmatinska mizanscena u bircu iza deset navečer je 15 tipova i nula do jedna cura. Fakat ne znam što rade Dalmatinke zimi kada padne mrak. Moja je teorija da se zaključavaju u sobe i rade vremenske eksperimente iz kvantne fizike. Jer stvarno imam višak slobodnog vremena za koje ne znam otkud dolazi. 

Samospoznaja

Za razliku od ljeta, koje po Dalmaciji ostavlja mnogu neupućenu dušu u bezdanu karnalnih delicija, zima izvlači iz ljudi ovdje neku višu svijest. Pogled prema nebu. Što da provjeriš hoće li jugo ili bura, što jer nemaš gdje drugdje gledati. Ne stvarno, južnjačka hibernacija na plus deset je savršeno vrijeme da se susretneš sa sobom i usput se pitaš kamo je sad krenuo ovaj brod koji se otisnuo od rive, hoće li sutra na pijaci biti gavuna i da li da večeras odem u prvi ili drugi od dva birca koja rade. Za uspješno prezimljavanje u Dalmaciji treba urnebesna doza unutrašnjeg života. Jasno. I kad svane proljeće, Dalmatinci su redovito barem dvaput kvalitetnije osobe.

Sanjam Zagreb

Svaka se bajka temelji na nekoj prešućenoj mračnoj činjenici. Princ i princeza su živjeli dugo i sretno i imali sto i jedno dijete, ali hej, susjed - koji se s razlogom nikad ne spominje u bajkama - zna da je princ zapravo bio gej, da se razmnožio iz čiste kamuflaže i da je tako bajan odnos supružnika bio moguć samo zato što su homići još od vremena špiljskih slikarija najbolji frendovi sa ženama. Hoćete tajnu zimske sreće prosječnog Dalmatinca? Barem jedan do tri odlazaka u Zagreb. Jebi ga. I to je OK.