Ne dovodi autizam do poteškoća mentalnog zdravlja, nego to što su autistične osobe programirane za drukčiji svijet. Kod njih je depresija samo posljedica trajnog stresa, odbacivanja i nerazumijevanja. Psihologinja Ivana Garašić i psihijatrica dr. Maja Šeparović Lisak objašnjavaju što to sve u našem zdravstvenom sustavu ne funkcionira kad je riječ o pomoći osobama s ovim razvojnim poremećajem
Kada odrasla autistična osoba u Hrvatskoj pokuca na vrata psihijatrijske ordinacije jer više ne može ustati iz kreveta, podnositi buku u javnom prijevozu, ima napadaje panike ili se osjeća emocionalno iscrpljeno, sustav će je u velikoj većini slučajeva ugurati u neku od standardnih kliničkih ladica. Najčešće će dobiti dijagnozu velike depresivne epizode, anksioznog ili graničnog poremećaja ličnosti. U pravilu, autističnoj osobi propisat će antidepresiv i savjetovati da se više druži i 'trgne iz izolacije'. Mjesecima, ili godinama kasnije, psihičko stanje te osobe postaje samo gore. Razlog je jednostavan, ali u hrvatskoj medicinskoj praksi i dalje duboko zanemaren: psihijatri liječe posljedicu, ne prepoznajući i nerazumijevajući drugačije neurološko fukcioniranje pacijenta.
'Ako govorimo o autističnim osobama bez intelektualnog oštećenja, teškoće najviše nastaju upravo zbog toga što autizam nije prepoznat. Oni prolaze kroz život cijelo vrijeme kompenzirajući situacije u kojima ne razumiju druge ljude ili su krivo shvaćeni jer im je teško shvatiti nepisana socijalna pravila i ne znaju što se od njih očekuje. To stvara kronični stres. Dodatno im crpi baterije to što su sezorički preosjetljivi ili podosjetljivi, a čega nisu svjesni jer ne znaju da drugi ljudi žive drukčije, da njih na primjer buka ne iscrpljuje, da ih razgovori ne iscrpljuju. Uz sve to tijekom odrastanja odbacuju ih vršnjaci i oni teško uspostavljaju bliske odnose. Sve to nerazumijevanje dovodi do popratnih psihičkih poteškoća. Znači, ne dovodi sam autizam do poteškoća mentalnog zdravlja, nego to što su autistične osobe naprosto programirane za drukčiji svijet”, objašnjava za tportal psihologinja Ivana Garašić iz kabineta EmotiCor.
Crna statistika
Da se ne radi o jednom izoliranom uzroku, već o složenom međudjelovanju bioloških, psiholoških i socijalnih čimbenika, potvrđuje i psihijatrica dr. Maja Šeparović Lisak iz KBC-a Zagreb.
'Autistični spektar, kao neurorazvojni poremećaj, uzrokuje povećanu osjetljivost i ranjivost u okviru socijalnih odnosa. Također je naglašena potreba za stalnim prilagođavanjem i maskiranjem simptoma. Nerijetko je prisutno otežano prepoznavanje i imenovanje vlastitih emocija, što ometa regulaciju emocija, uz često zastupljene teškoće izvršnih funkcija. Navedeno tijekom vremena vodi u kronični stres i iscrpljenje. Ustvari, velik dio poteškoća je rezultat neusklađenosti između osobe s autističnim poteškoćama i okoline', ističe dr. Šeparović Lisak.
Razmjere ove tihe krize potvrđuju i podaci iz drugih europskih zemalja. Prema britansko-švedskoj studiji švedskog instituta Karolinska, objavljenoj ovaj mjesec u časopisu British Medical Journal Mental Health, udio odraslih u Ujedinjenom Kraljevstvu koji su prije dijagnoze autizma već imali zabilježenu dijagnozu anksioznosti skočio je s 29 posto u 2010. na čak 58 posto u 2023., pri čemu su gotovo sve popratne psihičke teškoće znatno češće kod autističnih žena.
Šire metaanalize koje prenosi Irish Psychiatry pokazuju da između 70 i 80 posto autističnih osoba tijekom života doživi barem jedan mentalni poremećaj (naspram 25 posto u općoj populaciji), dok gotovo 70 posto prođe kroz veliku depresivnu epizodu.
Pregledi u mreži JAMA Network bilježe i da 28 do 48 posto osoba u spektru ima i ADHD, a dr. Šeparović Lisak napominje da se uz ADHD i anksiozno-depresivna stanja često javljaju i OKP, bipolarni poremećaj te poremećaji hranjenja i spavanja. Najtragičniji je podatak globalne studije Institute for Health Metrics and Evaluation (IHME), prema kojoj je rizik od smrti uslijed suicida kod autističnih osoba gotovo tri puta veći nego u općoj populaciji, dok je čak 66 posto odraslih u spektru imalo suicidalne misli.
U Hrvatskoj, međutim, nema takvih nacionalnih podataka o mentalnom zdravlju autističnih osoba. Prema izvješću Registra osoba s invaliditetom HZJZ-a iz listopada ove godine, u zemlji je evidentirano 7860 osoba s poremećajima iz spektra autizma, od čega je gotovo 70 posto mlađe od 20 godina.
“Dijagnostika autizma u Hrvatskoj prati se kroz statistiku povezanu s dobivanjem invaliditeta, s dobivanjem inkluzivnog dodatka, i to je jedini način na koji to prati Zavod za javno zdravstvo. I naravno, u toj je statistici i dalje više djece jer za djecu koju rano prepoznamo, ako ih rano prepoznamo, to često znači da su imali i druge pridružene teškoće, što povećava vidljivost i teškoće kompenzacije, a onda i šansu da se autizam dijagnosticira na vrijeme“, upozorava Garašić.
O projektu
'Izlazak iz geta dijagnoze: autizam između društvene stigme i neiskorištenog potencijala' novinarski je projekt u sklopu kojeg tportal u razdoblju od sredine rujna do kraja studenog objavljuje osam tekstova fokusirajući se na destigmatizaciju ovog razvojnog poremećaja.
Obradit ćemo teme o autizmu i odrastanju, o tome zašto se autizam kod djevojčica i žena otkriva tek u odrasloj dobi, o autizmu u školskom sustavu, o društvenoj stigmi koja prati ovaj razvojni poremećaj, a i otvoriti teme o kojima se do sada malo ili nimalo govorilo ili pisalo: o nezapošljavanju autista, o suprotstavljenim metodama 'liječenja' te izrazito visokim stopama mentalnih teškoća koje prate autistične osobe, od kroničnog stresa sve do suicidalnosti.
Zašto autizam? Među ostalim, rijetki su razredi u Hrvatskoj u kojima se djeca i učitelji neće susresti s učenikom s nekim od poremećaja u razvoju, a nerijetko baš s autizmom, što ovaj razvojni poremećaj čini ne samo izazovom za pojedinu obitelj, nego i cijelo društvo.
Iz Ministarstva zdravstva na naš upit potvrđuju da stanje prate putem Registra osoba s invaliditetom pri HZJZ-u, u kojem se uz osnovnu bilježe i pridružene dijagnoze, te navode da su kroz vraćanje psihološke pomoći u domove zdravlja bez uputnice pružili više od 63.000 usluga, dok su rano otkrivanje mentalnih poremećaja i prevenciju samoubojstava uvrstili u akcijske planove za razvoj mentalnog zdravlja do 2030. koje uskoro šalju u javno savjetovanje.
Depresija posljedica trajnog stresa
U kliničkoj praksi odrasli bez intelektualnih teškoća najčešće dolaze do dijagnoze autizma tek nakon višegodišnjeg, neuspješnog liječenja. Kako ističe dr. Šeparović Lisak, često je prisutan slabiji odgovor na uobičajene psihoterapijske i farmakoterapijske postupke, pri čemu komorbiditeti dodatno otežavaju terapijske procese.
'Odrasle autistične osobe najčešće i jesu dijagnosticirane u odrasloj dobi nakon vrlo dugotrajne depresije koja ne reagira na standardnu farmakoterapiju i često je otporna na psihoterapiju upravo zato što se osobi pristupa s pogrešne strane. Pristupa se kao da je depresija ono što muči čovjeka, a kod autističnih osoba depresija je samo posljedica trajnog stresa, odbacivanja i nerazumijevanja. Slično se događa i s burnoutom, jer autističnoj osobi stalno nešto dodatno crpi kapacitete u odnosu na sve druge ljude, što znači da moraju ulagati puno više energije u sve što rade', ističe psihologinja Garašić.
Prema istraživanju koje prenosi British Psychological Society, 61 posto odraslih autističnih ispitanika navodi da upravo autistični burnout, duboko neurološko i fizičko sagorijevanje od dugotrajnog 'maskiranja', točnije objašnjava njihove krize od dijagnoze depresije.
'A kad izgore, ono što se događa bude značajno intenzivnije nego kod neurotipičnih osoba. Zna doći do regresije, značajnih teškoća u komunikaciji, bude im ekstremno teško pokrenuti se i napraviti bilo što. Uz to ide i stalan pritisak da se promijene, ali autistični ljudi vole stabilnost, a u burnoutu je teško išta mijenjati', dodaje Garašić.
Upravo zato standardni protokoli poput grupnih terapija ili inzistiranja na socijalizaciji često guraju pacijente još dublje u ponor. 'Suicidalnost kao i burnout, a ponekad i psihotični i drugi teži simptomi javljaju se kod autističnih osoba, posebno kad nisu dijagnosticirane na vrijeme, kao posljedica kompleksnog PTSP-a. Jer, neprekidno su izolirani, ponižavani, zlostavljani ili ne možemo odgovoriti na njihove potrebe. I to stvara ideju i iskustvo da nigdje nisu prihvaćeni, da nigdje ne spadaju, što je užasno izolirajuće iskustvo”, naglašava Garašić.
Iako se u posljednjih desetak godina situacija polako mijenja pa sve više stručnjaka shvaća da autistični pojedinci nisu pacijenti s poremećajem ličnosti, kao što se često pogrešno dijagnosticiralo, Garašić otvoreno kaže da se na studiju medicine i psihologije o autizmu i dalje uči premalo.
Rupe u edukaciji
'Razlog je to što su se dijagnostički kriteriji autizma promijenili 2013., najprije u DSM-u, priručniku američke psihijatrijske asocijacije, koji u Hrvatskoj koriste psiholozi, a 2018. izašao je i novi MKB (Međunarodna klasifikacija bolesti) koji se još uvijek čeka na području Europske unije, ali stručnjaci ga čitaju i upravo u tom periodu porastao je broj dijagnoza autizma. Međutim, da bi ta promjena ušla u visoko obrazovanje, bit će potrebno još vremena jer je taj sustav izuzetno trom. Da bismo stekli kvalitetna znanja o autizmu i naučili kako pristupiti autističnim osobama, posebno odraslima, zapravo se moramo educirati sami, barem u Hrvatskoj', kaže Garašić.
Da je nužno uključiti više stručnjaka i pojačati suradnju, slaže se i dr. Maja Šeparović Lisak. 'Autistični spektar podrazumijeva tegobe koje zahtijevaju multidisciplinarni pristup i uključenost psihijatara, psihologa, rehabilitatora i radnih terapeuta, ali i toleranciju i pomoć bliskog okruženja i društva u cjelini. Nisu kod svih osoba poteškoće jednakog intenziteta i zastupljenosti, pa kod dijela osoba, posebno onih koje uspijevaju biti dovoljno ili visoko funkcionalne, poteškoće mogu biti neprepoznate', upozorava psihijatrica s Rebra.
Iz Ministarstva zdravstva pak poručuju da liječnici znanja o autizmu stječu kroz specijalizaciju iz dječje i adolescentne psihijatrije za koju tvrde da 'uključuje dijelom i psihijatriju odrasle dobi' te trajnu medicinsku izobrazbu u organizaciji Hrvatske liječničke komore i specijalističko usavršavanje kliničkih psihologa koje uređuje Hrvatska psihološka komora. Nakon 18. godine pacijenti prelaze u opću psihijatriju za odrasle, a kao glavno unapređenje najavljuju razvoj izvanbolničke skrbi do 2030., točnije 30 mobilnih psihijatrijskih timova i 24 dispanzera za mentalno zdravlje u domovima zdravlja do 2030., uz plan kadrovskog jačanja sa 180 specijalizacija iz psihijatrije i 70 iz dječje i adolescentne psihijatrije. No na pitanje planiraju li se posebni timovi za odrasle autistične osobe, odgovaraju da će 'potrebu za timovima namijenjenima isključivo toj skupini, prijelaz iz dječje u odraslu psihijatrijsku skrb te dijagnostiku u odrasloj dobi razmotriti sa stručnim društvima i udrugama u najavljenom javnom savjetovanju'. Za krizne situacije s autističnim osobama pozivaju se na opće propise i međuresorni protokol iz 2025., bez posebnih kliničkih smjernica za autizam, uz navođenje da je 'predviđen i razvoj protokola za brzu reakciju mobilnih timova u kriznim situacijama'.
Problem nevidljivosti prelijeva se i na sustav vještačenja invaliditeta pri Zavodu za vještačenje (ZOSI), o čemu ovise sva prava, uključujući inkluzivni dodatak. Dok dr. Šeparović Lisak napominje kako je procjena invalidnosti u domeni medicinskih vještaka te ovisi o kliničkoj slici i o tome koliko su poteškoće onesposobljavajuće, u praksi odrasle autistične osobe bez intelektualnih teškoća najčešće bivaju odbijene ili u najboljem slučaju dobiju najnižu kategoriju inkluzivnog dodatka.
'Nevidljivi invaliditet': Kako rade drugi?
'Službeno gledište o vještačenju autizma bez intelektualnih i drugih pridruženih teškoća još se formira i ne smije biti stvar društvene klime ili političke odluke, već stručnog konsenzusa. Pomoglo bi kad bi razne struke počele surađivati međusobno jer bi onda znali puno jasnije postaviti kriterije i oni ne bi bili određeni umjetno i izvan struke', ističe Garašić, dodajući da u odrasloj dobi težište dijagnostike mora biti na psiholozima koji imaju najpouzdanije instrumente, uz ocjenu senzorike koju u Hrvatskoj za odrasle uopće nemamo.
Za razliku od hrvatskog medicinsko-tjelesnog modela, razvijene europske zemlje prepoznaju 'nevidljivi' invaliditet i autizam izravno štite zakonom. U Njemačkoj prema propisima o utvrđivanju stupnja invaliditeta (GdB) dijagnoza autizma ne donosi automatski status invaliditeta, ali ocjena samostalan život uz minimalna ograničenja u komunikaciji iznad 20 GdB-a već znači službeni status i neka prava, a rasponom od 50 do 100 GdB-a osoba stječe status teškog invaliditeta, zaštitu od otkaza i pravo na prilagodbu radnog mjesta. Za razliku od prakse u Hrvatskoj, visoka inteligencija, završeno obrazovanje ili uspjeh u jednom području života ne isključuju dobivanje čak i visokog stupnja invaliditeta.
Švedska je pak svojim Zakonom o podršci (LSS) poremećaje iz spektra autizma izrijekom uvrstila među ciljne skupine s izravnim zakonskim pravom na deset oblika podrške u zajednici, uključujući osobnog asistenta i stanovanje uz podršku. U Engleskoj Zakon o autizmu (Autism Act 2009) i britanske kliničke smjernice (NICE CG142) preporučuju zdravstvenom sustavu prilagođenu psihoterapiju - bez dvosmislenih metafora, uz vizualne alate i fokus na smanjenje senzornog stresa, te uvođenje tzv. zdravstvenih putovnica (Autism Health Passports) kojima pacijent prije pregleda obavještava liječnika o svojim senzornim okidačima, načinu komunikacije i potrebama u bolnici.
Dok takvi protokoli ne zažive i u Hrvatskoj, autističnim odraslima preostaje nada da će se promjena dogoditi brže no što to obećava sustav - jer pravovremena dijagnoza često znači razliku između života i beznađa. 'Kod tinejdžera i odraslih koji budu dijagnosticirani, a već neko vrijeme sumnjaju na autizam, vidim žalovanje zbog svih stvari koje su propustili u životu, ali često i osjećaj olakšanja zato što smo osobi konačno dali informaciju, doslovno, da nije luda, da je s njom sve u redu, da samo njezin mozak obrađuje informacije na drugačiji način', zaključuje psihologinja Ivana Garašić.