Koliko se ja sjećam, nije se nikada govorilo, kazao je Mato Geleković (48) iz Strašnika, okružen braniteljima koji ističu da je njihovo selo epicentar potresa.

Slično je rečeno u Cepelišu, Hrastovici, Gornjoj Bačugi, Vlahoviću, Majskim Poljanama, Sibiću i drugim stradalim selima.

Radilo se kako se tada radilo, odgovorio je Vasilj Kukoleča (72) iz Majske Poljane, držeći se podalje od kuće iz osamdesetih. Njezino potkrovlje se doslovce raspalo.

U Jukincu, na ulasku u Glinu iz Petrinje, vidljivo je nekoliko oštećenih kuća, ali i nekoliko njih koje nisu pretrpjele nikakva oštećenja.

Na našu zvonjavu iz jedne od njih izlazi pospan mladić, potvrđuje da je kuća nedirnuta. Njegova opuštenost nekoliko dana nakon potresa sama je govorila da ima povjerenja u otpornost roditeljske kuće.

Milan Dobrenić (52) iz Hrastovice smatra da za minimalne pukotine na zidu svoje kuće treba zahvaliti stalnom nadzoru nad obnovom.

Pet puta sam tjerao radnike s gradilišta jer sam vidio da ne rade „kak treba“, kazao je.

Uvjeti trusnosti

Dojam da su sve kuće jednako mogle stradati u prostoru od 15-tak km u čijem je središtu epicentar, a dalje ovisi o kvaliteti gradnje i lokalnim uvjetima tla, smatra izvanredni profesor na Zavodu za tehničku mehaniku Građevinskog fakulteta u Zagrebu Mario Uroš, koji je tijekom tri tjedna snimao kuće na kojima su građani prijavili štetu.

U nekim situacijama oštećenjima je doprinijelo i samo mjesto na kojem se nalazila građevina. Neke vrste tla amplificiraju ili pojačavaju učinak seizmičkih valova, pa su neki lokaliteti više stradali, a bilo je i pojava klizišta. Za takav primjer lokalnih uvjeta tla Uroš navodi Donju Bačugu i njezino područje u kojem je smješten Centar za šljivu i kesten.

Redoviti profesor na Katedri za nosive konstrukcije Građevinskog fakulteta u Rijeci Davor Grandić također je zamijetio da su neke kuće oko škole i crkve u Donjoj Bačugi više stradale.

I volonteri u Sibiću, selu do epicentra, stekli su dojam da je poseban dio tamošnjeg prostora vidno jače pogođen potresom.

Jesu li bili nužni protupotresni serklaži?

Grandić i Uroš napominju da se u potresenom području nije očekivao udar jačine 6.2, ali i da taj udar nije presudno utjecao na stupanj oštećenja, nego loša gradnja.

Većina Banije se nalazi u 7. stupnju opasnosti od potresa, ondje je velik broj starijih građevina, čije je podizanje podlijegalo pravilniku iz 1981. godine. Tada se nije morao ugrađivati vertikalni serklaž za 7. i 8. stupanj opasnosti od potresa, a za pojedine zgrade niste trebali imati ni proračun ako ste se držali pravila, upozorava Grandić.

Serklaž je armiranobetonski element gradnje koji može biti vertikalan i horizontalan i on omeđuje zidani zid i čini ga kompaktnim i otpornim na oštećenja. Povezani serklaži čine svojevrsni skelet zgrade, objašnjava Uroš.

Pravilnik su propisivao pet metara dopušteni maksimalni međusobni razmak zidova ako je zid debeo 19 cm, šest metara razmak ako je zid debeo 24 cm, šest i pol metara ako je debljina zida 29 cm, te sedam i pol metara ako je debljina zida 38 cm.

Zatim postoji tablica dopuštenog broja katova: obične zidane konstrukcije bez vertikalnih serklaža nisu se smjele izvoditi u 9. stupnju potresa, ali su se smjele izvoditi u nižim stupnjevima. U 8. stupnju je moglo biti prizemlje plus jedan kat, a u 7. prizemlje plus dva kata, navodi Grandić ključne propise gradnje prema pravilniku iz 1981.

Dakle, ne možemo prozivati one koji nisu imali serklaže da nisu radili po pravilima. To što smo mi izvan toga projektirali serklaže, nije bio zahtjev pravilnika. Ni Eurokod vam na zabranjuje izradu nearmiranog ziđa, dodaje.

Gradio za devetu zonu

Neki građani su ipak koristili armiranobetonske serkleže. Andrija Dumbović (80) iz Cepeliša priznaje da nije čuo da je ondje povećana trusnost, ali je njegova predostrožnost nastala, kaže, iz vlastitog iskustva.

Kad sam davno počeo zidati kuću, bila je tu, evo tu, na rubu vododerina i voda je odmah oštetila zid. Srećom, to je bilo na početku, pa smo dodali dosta željeza, kaže Dumbović i dodaje da je jednako tako nadzirao i obnovu.

Radio sam stalno s radnicima da to ide kako treba. Pa, s njima sam prešao i na obnove drugih kuća, dodaje.

Međutim, Nikola Janjanin (74) iz Gornje Bačuge, gradio je, kaže, svoju kuću da može izdržati deveti stupanj trusnosti. To je bilo 1982. Imao je kaže, prijatelje arhitekte u Petrinji i zamolio ih je za savjet, a oni su mu ponudili nekoliko tipskih kuća koja su bile propisno projektirane.

I sad su kuće rađene u obnovi dobro ako je domaćin bio malo promućurniji pa znao s radnicima. Takva i danas stoji, zaključuje Janjanin.

Potres iznenadio stručnjake

U novim seizmičkim mapama područje Banije označeno je s relativno malim vršnim ubrzanjem tla 0,15 - 0,16 g za povratno razdoblje od 475 godina, što je nama mjerodavno za projektiranje novih građevina. Za usporedbu, poredbeno vršno ubrzanje tla u Zagrebu iznosi 0,24 - 0,26. Slučaj je htio da smo u Zagrebu imali potres koji ni izdaleka nije prekoračio tu granicu, a ovdje se dogodilo da je to bilo iznad propisanih vrijednosti, kaže Grandić.

Potres koji se dogodio kod Petrinje ima 10 posto vjerojatnosti prekoračenja u 50 godina i to se smatra prihvatljivom potresnom opasnošću. Neke važnije građevine, kao bolnice, energane itd., projektiramo na potrese s manjom vjerojatnošću događaja, kaže Grandić i dodaje: Ispada da nas je potres iznenadio, ali to ne znači da se ne može dogoditi. Tu ne treba kriviti ni seizmologe ni građevinare!

Seizmologija je sama po sebi zahtjevna znanstvena disciplina, a izuzetno korisna nama građevinarima. Ona nam govori kakvo djelovanje možemo očekivati na zgradi i u skladu s tim je projektiramo. Seizmolozi nam daju jako korisne informacije ne samo o jačini potresa, već i o frekvenciji, ubrzanju i mogućem trajanju kao i u samoj učestalosti te pojave. No, treba priznati da rade s malim novcima i na malom broju uređaja, objašnjava Uroš i dodaje da treba podizati svijest o važnosti kvalitetne gradnje i uvažavanja protupotresnih načela.

Čini mi se da ljudi kad grade nisu svjesni problema od potresa. Ljudi su sami sebi štedjeli na materijalu. Imam dojam da je na jugu, oko Dubrovnika i Stona, kultura građena zbog povijesnih iskustava u tom smislu razvijenija, te da bi i obnova ondje trebala biti bolje, kaže Uroš.

Na pitanje hoće li nova spoznaja o trusnosti Sisačko-moslavačke županije zahtijevati promjenu tretmana planiranog odlagališta nuklearnog otpada kod Dvora na Uni, Grandić odgovara da je to područje, slijedom postojećih podataka, najpovoljnije za tu namjenu u Hrvatskoj, te da je ondje potresna opasnost najmanja.

Ovaj potres je poslužio seizmolozima da dopune podatke i vjerojatno će to pitanje morati biti revidirano na temelju novih podataka, zaključuje Grandić.

Konstruktori na repu projektiranja

U kojoj mjeri se u građenju uvažavaju stručna načela konstruktora?

Što se tiče zakona i propisa iz područja zakonodavstva, naša načela se uvažavaju, ali kad se ide u konkretno projektiranje, mišljenje konstruktora je na repu. Uvijek je važnije kako će investicija biti opremljena, kako će izgledati, nego sama konstrukcija, žali se Grandić.

Često je teško dogovoriti ispravnu konstrukciju, često nemamo podršku u sasvim jednostavnim zahtjevima da stup mora biti iznad stupa, zid iznad zida, da se rasteri višekatnih građevina poklapaju a ne da svaki kat ima svoj tlocrt, i da se konstrukcijski elementi izmiču. Takve konstrukcije mogu dovesti do loših ponašanja i novih građevina u ovakvim situacijama, kaže on.

Konstruktori žele da građevina bude sigurna ne samo u statičkim proračunima nego i po dinamičnim i drugih složenim analizama, ali obično se traži da u kratkom roku i po niskoj cijeni pristanemo na kompromise. Obično nas tek primjećuju u situacijama poput ove, kazao je Grandić i zaključio da bi trebalo popraviti položaj građevinara konstruktora, jer oni najbolje znaju kako se mogu izbjeći stradanja u ovakvim potresima.