Od svih podlih načina za umorstvo, današnje vrijeme zadržalo je bazično samo dva: snajpersku pušku i eksplozivnu napravu, zamku. Otrov i krivi nož u mraku nekako više nisu u modi. Krivi nož vjerojatno zato što treba hrabrosti za bliski dodir; otrov – nije mi jasno zašto. Mada smo u proljeće 2002. imali slučaj pokušaja trovanja famoznog svjedoka-suradnika Ljubiše Buhe Čumeta (onoga što dovodi svoje trkaće konje u Sinj i druži se istima takvima kao i on tamo): njegova gospođa supruga Ljiljana sipala mu je u piće nešto od čega su ga jedva spasili. Poslije je ispalo da je to uradila na nagovor konkurencije (u trgovini heroinom), a ljuta na njega zbog njegovih izvanbračnih promiskuitetnih ispada; kasnije su se pomirili, jer je život takav.

Snajperska puška je metoda uglavnom poznata i posebne naravi, pak zaslužuje i poseban osvrt, o čemu ćemo jednoga dana – kad se ukaže povod.

Povod za ovu raspravu tužni je i poučni slučaj građanina Strahinje Rašete (nije u srodstvu ni s Andrijom, ni s Borom). Lice o kome je riječ teško je ozlijeđeno prije par dana u Beogradu i preminulo je u Gospodinu svim liječničkim naporima usprkos. Do žaljenja vrijednog događaja došlo je prilikom pokušaja Strahinje Rašete da pod terensko vozilo Mercedes ML svojega kuma M. M. (istog takvog huncuta kao i on) postavi eksplozivnu napravu. Neposredno prije kobnog pokušaja, njih dvojica su skupa večerala u obiteljskom domu tog istog M. M, u odgovarajućem ženskom društvu.

U službenom priopćenju Policijske uprave beogradske kaže se da je Rašeta nastradao 'zbog nestručnog rukovanja' eksplozivnom tvari. Prevedeno na jezik općeg razumijevanja, 'nestručno rukovanje' znači da se Rašeta malo preračunao u procjeni. Naime, on je pod 'mečku' stavio auto-bombu s upaljačem podešenim tako da aktivira plastični eksploziv kada ispušna cijev motora dostigne stanovitu temperaturu. Noć je bila izuzetno hladna, a kum M. M. je u međuvremenu vozio svojega ML-a, što Rašeta nije znao. Obje okolnosti dovele su do tragičnoga ishoda: po mrazu Rašeta nije imao osjećaj za to koliko su ispušne cijevi tople, a nije ni motrio kretanje ciljanog vozila prije postavljanja naprave. Tako je auto-bomba pukla u trenutku kada ju je Rašeta postavio i upravo se izvlačio ispod automobila. Bio je teško ozlijeđen i umro je na Urgentnom centru u Beogradu prije nego što je policiji dao dobrovoljnu izjavu u obavijesnom razgovoru.

Nije prerano preminuli i neprežaljeni Strahinja Rašeta ni prvi – a plašimo se ni posljednji – amater koji je stradao prilikom 'nestručnog rukovanja'. Imali smo 1995. ili 1996. u Nišu sličan slučaj: unajmljeni padobranac iz famozne 63. padobranske brigade radio je u fušu džip jednog lokalnog važnog umjetnika. Momak je uredno posudio iz skladišta brigade daljinski upravljač na infracrvenoj osnovi, ali ga je ostavio u džepu jakne, pak se naslonio na njega sve ležeći ispod džipa; identificiran je bio po tenisicama, jer je džip odletio k vragu, a od njega nije ostalo ništa (osim tenisica).

Usporedbom broja uspješnih umorstava auto-bombama na terenu bivše Jugoslavije s neuspješnim dolazimo do zabrinjavajućeg zaključka da 'stručnog' rukovanja ima više od 'nestručnog'. Makedonski predsjednik Kiro Gligorov jedva je preživio takav atentat, pukom srećom; Ivo Pukanić, Niko Franić i još nekoliko ljudi nisu.

U Beogradu je nedavno Kriminalistička policija MUP Srbije preduprijedila jedan takav pokušaj dobrim obavještajnim radom na terenu i pohvatala umjetnike 's rukom u cekeru', doslovce. Da nije, stradalo bi bilo mnogo ljudi (bar dva kilograma plastičnog PEP-500 u uskoj ulici s mnogo susjeda, usred bijela dana). Imajući u vidu sve dosadašnje slučajeve – uspjele i neuspjele – jedini mogući zaključak je melankoličan: samo dobar policijski obavještajni rad na terenu može spriječiti ovakva umorstva. A takvom konzervativnom i tradicionalnom policijskom radu naše policijske agencije treba sada učiti iznova, jer su izbušene politički, nestručnim kriterijima i krivim pristupom poslu (o korupciji nećemo sada).

O tehnici auto-bombi sada nećemo. Taktika je ono što nas više brine. Naime, tu postoji izbor između kontrolirane i nekontrolirane eksplozije, što se svodi na sav mogući izbor. U kontroliranoj eksploziji atentator, ubojica može birati trenutak udara s obzirom na prirodu osobe koju želi ubiti i na okoliš. Zato je upaljač s daljinskim upravljanjem bitan. U slučaju nekontrolirane eksplozije, riječ je ili o tajmeru (vremenski podešenom upaljaču), ili o uređaju koji okida na toplinu (kao kod ovog Rašete) ili na fizičku anomaliju u kretanju vozila (potres, naglo kočenje, zavoj ili ubrzavanje). Prilikom nekontrolirane eksplozije, ubojica ne može spriječiti slučajne, kolateralne, civilne žrtve (osim ako ih ne smatra taktički, etički i politički prihvatljivima, kao u slučaju Pukanića).

Riječ je o moralnoj dilemi poznatoj još od kraja 19. stoljeća i prakse ruskih narodovoljaca, terorističke sekte koje se bavila bacanjem bombi na kočije velikih kneževa i ubijanjem visokih dužnosnika uopće. Dilema se svodila – a svodi se i danas! – na elementarno pitanje: vrijedi li smrt nekog velikog kneza usputnih nevinih žrtava? Detalji su uredno izloženi u drami Alberta Camusa 'Pravednici'. Danas, neka je hvala Gospodinu, nemamo posla sa velikim kneževima i gubernatorima, nego sa – po pravilu – ološem kojega bombama pokušava umoriti drugi ološ. To što je o ološu riječ, međutim, ne mijenja položaj nevinih civila nimalo. Znajući naš ološ, jasno nam je da njemu do nevinih civila nije stalo – za razliku od tih ruskih romantičnih terorista iz 19. stoljeća.

Zato je važan dobar policijski obavještajni rad na terenu.