'Ti si zreo za Uglešića!', vrisnut će mater na nestašnog sina ili prijatelj na prijatelja, što i nije dramatično ukoliko se izgovori u facu; no ako je riječ o ogovaranju i ako se koriste izrazi poput 'samo mu Uglešić može pomoći' - u rjeđim slučajevima i ono 'ni Uglešić ga spasiti neće' - radi se o vrlo ozbiljnoj dijagnozi.

Borben Uglešić, ugledni splitski liječnik, jedan od pionira hrvatske psihijatrije, u 92. godini života nevjerojatno je vitalan i vrlo aktivan, posljednjih mjeseci tek ga muči to što više ne vozi vlastitog 'Volva'.

'Nakon gimnazije stariji brat me upisao na Medicinski fakultet, bilo je to 1944. godine, ali zbog rata sam počeo studirati tek dvije godine kasnije. U svibnju 1952. godine diplomirao sam u skupini od deset studenata i vratio se u Split', priča nam Uglešić u svom uredu u splitskoj Držićevoj ulici. Posvud oko nas stoje znaci njegove veličine: od doslovno desetaka različitih nagrada i priznanja, preko portreta koje su mu kroz godine radili najveći umjetnici tog doba, do goleme biblioteke i hrpe registratora u kojima se nalazi njegovih 17 tisuća sudskih vještačenja. I danas, već u desetom desetljeću života, Uglešić obavlja po desetak vještačenja mjesečno; baš jutro prije razgovora za tportal također je boravio na splitskom sudu. U drugom kutu sobe primjećujemo njegovu zavidnu zbirku od tristotinjak objavljenih znanstvenih radova. Cijela povijest jedne struke nataložila se ovdje, u Držićevoj ulici.

A u drugom kantunu stoji - sobni bicikl. Nedavno je, naime, 'opao' sa 120 na 100 kila i malo se zabrinuo, počeo je i malo teže hodati, pa je dobio preporuku liječnika da odradi dva kraća treninga dnevno. I drži se toga - svakog jutra i svakog popodneva pedalira po petnaestak minuta.

Nagledao se Borben Uglešić u svojoj karijeri baš svega, od teških zločina i potpune patologije do droge, zakučastih umova velikih prevaranata, sitnih žicara i bezuspješnih simulatora. Fotoreporter Duje Klarić, slušajući njegove štorije iz beskrajnog niza vještačenja, zaključit će da je i sam sebi mogao pripisati nekoliko godina zatvora, koliko je boravio u toj instituciji.

'Obično tražim dvije stolice za sebe i dignem noge na drugu, da sam spreman reagirati ako zatvorenik postane agresivan, ali nikada nije bilo potrebe za to. Baš nedavno sam poslan na razgovor s jednim sitnim dilerom, a on je ušao u prostoriju, pogledao me, sjeo na pod i stavio stolicu na glavu. Pitao sam ga koliko godina ima, a on je odgovorio: 'tli'. Ali kad sam mu rekao da se može praviti lud i završiti na nekoliko godina zatvoren na Psihijatriji, ili ponašati se normalno i odslužiti tih par mjeseci zatvora zbog dilanja, vrlo brzo je došao sebi', smije se Uglešić. Vedar i veseo, savršeno je svjestan činjenice da je u Splitu još odavno postao personifikacija psihijatrije i to prihvaća vrlo ležerno. Prihvatio je igru.

Kad je onomad osvojio izbore, Željko Kerum našao se s njim u istom kafiću na Rivi, malo proljudikao i sjeo za susjedni stol. Nešto kasnije klepnuo se rukom po čelu i zaključio da će imati problema jer će cijeli grad pričati da je i on završio kod Uglešića. 'Gospodine Željko, u Splitu postoje samo dvije grupe ljudi: oni koji su bili kod Uglešića i oni koji će uskoro ići kod njega', odvratio mu je doktor. A kada ga je još puno ranije drugi gradonačelnik Ivica Škarić prekorio jer je otišao u mirovinu 'a nije izliječio sve luđake u gradu', od Uglešića je dobio odgovor da je ipak postupio odgovorno. 'Gradonačelniče moj, ja sam pošten čovik. Onoliko koliko sam ih ostavio, rasporedio sam ih točno po svim strankama. Koliko stranka ima članova, toliko ima i ovih.'

A u psihijatriji je završio gotovo pa slučajno: završio je Medicinski fakultet u Zagrebi i istog trena se vratio u svoj Split, potom se zaposlio kao liječnik u škveru i ondje formirao ambulantu, gotovo pa pravu malu bolnicu, u kojoj je jutrom liječio, a popodne autobusom razvozio ljude kućama. Kad je došlo vrijeme za specijalizaciju, prihvatio se one koju nitko nije želio. Uslijedilo je nekoliko godina intenzivnog učenja i putovanja po svim dijelovima svijeta - plaćale su bolnice i tvrtke, a nešto i on sam, jer dolazi iz imućne obitelji. Otac mu je bio kraljevski javni bilježnik i odvjetnik, bilo je para.

'U Indiji shvatiš da sve duševne bolesnike šalju na neki otok gdje oni nestaju, u Sovjetskom savezu vidiš svakakvih čuda, dobro se najedeš, napiješ i izguštaš - ali bolesnika nigdje nema, kriju ih - dok su u Švedskoj već tada izmislili terapiju jahanjem. Psihijatrija kod nas je bila na dosta bijednom nivou, a stupanj stigmatizacije bolesnika nevjerojatan', priča nam Uglešić.

Uskoro u splitskoj bolnici on preuzima zapuštenih nekoliko kreveta, potom uspijeva formirati pravi odjel kojemu je bio na čelu punih 26 godina, zatim i Kliniku za psihijatriju. Uspijeva i u naumu da odvoji neurologiju od psihijatrije, s bolničkih prozora skida rešetke, a paralelno širi znanje koje je stekao između ostalog i vlastitim ručnim radom. Zajedno s nekoliko kolega, naime, u pedesetima je ručno prevodio svjetsku stručnu literaturu i tako de facto stvorio prve medicinske priručnike na ovom polju. Požutjele svežnjeve još uvijek čuva u svom uredu.

'Tadašnji splitski tužitelj Ljubo Prvan kazao mi je da se osniva Pravni fakultet i ponudio katedru za sudsku psihopatologiju, jedinu u bivšoj Jugoslaviji. To je bio predmet za četvrtu godinu, tako da sam imao vremena za spremiti se.'

Uglešićeva predavanja pamte se po nevjerojatnom interesu studenata iz svih krajeva bivše države, i dvorane i hodnici bili su puni k'o šipak. Pričao je konkretno i zanimljivo, i kolege profesori navraćali su pokušavaju otkriti u čemu je tajna. Sjeća se 'malog Beškera', velikog novinara, koji je iz prvog reda upijao svaku riječ i vječito bio raspoložen za upadice: kad je objašnjavao da je od duševnih bolesti jedino shizofrenija zasad ostala nepobjediva, javio se mali Ino.

'Profesore, a kako nastaje shizofrenija?', upitao je. Kad je ovaj ponovio da je uzrok nepoznat, uslijedio je odgovor iz prvog reda: 'Pa zašto predajete o tome kad nemate pojma?'.

Mic po mic, tako je Borben Uglešić u svojih 92 godine života i 62 godine liječničkog staža ušao u legendu. Splićani su upijali svaku riječ iz njegovih redovitih kolumni u Slobodnoj i Nedjeljnoj Dalmaciji, dok je bio u Zagrebu njegove pacijente su duhovito nazivali 'dalmatinskim konvojima - jer je bolesnog mladića za ruku vijek vodio otac s hrpom nalaza, iza njega je koračala mater s kuferom i kušinom, 'jer maloga boli glava', a kao treći uvijek bi se našao kakav zabrinuti rođak u posuđenom kaputu. Došao je samo da se pobrine da sve prođe u redu.

'U cijeloj svojoj karijeri inzistiram na integralnom principu liječenja duševnih bolesnika, što podrazumijeva da se pored osnovnog tretmana inzistira na radu s njegovom okolinom i zajednicom. Nije cilj da čovjek živi dulje, nego da funkcionira. Farmaceutska industrija napravila je ogroman iskorak, ali posljednjih desetljeća to je otišlo u potpuno krivom smjeru. Liječnici propisuju ljudima sve i svašta, pa i kombinacije lijekova za spavanje i za buđenje, antidepresivi i sredstva za smirenje često se koriste potpuno nepotrebno, a neki lijekovi naprosto su prevara. Majke ih daju sinovima prije odlaska u školu ili kćerima prije rendesa, pa to je potpuno sumanuto!', objašnjava nam Uglešić. Odlaska liječniku, kaže, ne treba se bojati, no to ne znači da bolesti treba umišljati. Prisjetio se svoje prve ozbiljne studije kada je na primjeru Trogira još početkom šezdesetih godina empirijski ustanovio da Dalmatinci nisu 'luđi' od ostatka države i svijeta - dapače, pokazalo se da je učestalost duševnih bolesti na donjoj granici svjetskog prosjeka.

No danas je zabrinut zbog sve očitije ovisnost djece i mladih o novim tehnologijama i društvenim mrežama, pa smatra da njihovu prisutnost ipak treba kontrolirati, prije svega u mladoj dobi i u školama. I da, još više ga brine mržnja.

'Mržnja u svom razvijenom obliku ima silu približno jednaku čovjekovoj snazi. Kod 'normalnih' ljudi ona se može shvatiti kao izraz neke ljutnje, no jaku i strastvenu mržnju moramo smatrati patološkim fenomenom. Katkad to postaje strast, pa čovjek mrzi otvoreno i aktivno, drugome nanosi štetu i čini ga da pati, progoni ga želeći mu propast i uništenje. To stvara situaciju koja tišti društvo i stvara podlogu za patnju, prikraćenost, nesreći i tragediju, na koncu se i protivi Deset zapovijedi Božjih. Mržnju treba proučavati i suzbijati kao neku opaku bolest', savjetuje nam Uglešić.

Personifikacija psihijatrije, on zna o čemu priča.