Butoh nastoji prikazati transmutaciju ljudskog tijela ne samo u niže forme poput one životinjskih, čvrste materije ili stroja, već i u čisto konceptualne pojmove, snažno doživljavajući u prvom redu smrt, eros i samo postojanje. U butohu ljudsko tijelo jednako miruje, giba se polako ili grčevito, komunicira prvenstveno sa samim sobom ili idejom dok prisutnost publike i nije nužna. Jedina poveznica ovog plesa s tradicionalnim japanskim plesnim formama je u bijelom puderu kojim umjetnici prekrivaju ne samo lice, već i čitavo tijelo.

Ključne osobe u postavljanju butoh plesa kao suvremenog japanskog plesa bili su Tatsumi Hijikata i Kazuo Ono. Hijikata je prestanak američke okupacije dočekao u Tokiju kao sitni kriminalac, da bi krajem pedesetih osnovao plesni studio i počeo suradnju s tada već priznatim japanskim umjetnicima kao što su književnik Yukio Mishima i fotograf Eiko Hosoe. Inspiraciju za butoh Hijikata je tražio izvan Japana, u djelima Jean Geneta, Antonina Artauda, De Sadea i francuskih nadrealista, stoga ne treba čuditi da su prve predstave svojim imaginativnim, iracionalnim i fantazijskim, često i grotesknim seksualnim elementima obavezno prenerazivale svoju publiku.

Kazuo Ono je od rane mladosti podredio svoj život modernom plesu, a nesreća da je kraj II. svjetskog rata dočekao kao ratni zarobljenik inspirativno je utjecala na njegov kasniji plesni izričaj i suradnju s Hijikatom. Iako su obojica zajedno radila na mnogim butoh projektima, Ono je uspio odnjegovati vlastiti stil surađujući i sa zapadnjačkim umjetnicima, što je osamdesetih otvorilo vrata gostovanjima njegove trupe plesnim festivalima u Europi i glasovitom njujorškom La MaMa eksperimentalnom teatru. Ono nastavlja osvajati i u devedesetima, pojavljujući se u igranim i dokumentarnim filmovima, pišući knjige i radeći na kolekcijama eseja i fotografija posvećenih plesu butoh.

Hijikata i Ono su, osnovavši vlastite butoh škole, prenijeli svoj utjecaj na veći broj studenta koji su vrlo brzo proširili butoh u Europu i Ameriku. Uskoro su butoh prigrlili i mnogi zapadnjački avangardni umjetnici i uvrstili ga u svoje programe, tako da danas djeluje više desetaka plesnih i kazališnih trupa inspiriranih u većem ili manjem obujmu ovim plesom. Jedan od posljednjih velikih japanskih butoh izvođača, Tadashi Endo danas živi u Njemačkoj, a pleše i u većem dijelu Europe. Zahvaljujući čestoj suradnji s Doris Dörie, neki od Endovih performansa zabilježeni su i na filmskoj vrpci. Gledatelji jednog od prošlih Zagreb Film Festivala mogli su se tome uvjeriti prisustvujući filmu Kirshblüten – Hanabi.