Kada je Cesare Prandelli u kolovozu 2010. naslijedio selekciju Italije od Marcela Lippija, sigurno se osjećao kao da preuzima posjed posrnule aristokratske obitelji: jednostavno nije znao hoće li imati bilo kakvu vrijednost.

U srpnju 2010. Italija je ostala šokirana posrtanjem na Svjetskom prvenstvu u Južnoj Africi, gdje su se njihove nade u obranu titule ugasile nakon samo tri utakmice po skupinama i poraza od Slovačke. Bio je to dokaz da je talijanski nogomet postao nesposoban za stvaranje novih talenata. I klubovi su pridonijeli takvoj situaciji. Iste je godine Jose Mourinho s Interom osvojio Serie A, talijanski Kup i Ligu prvaka s jedanaest stranaca na terenu, a nijedan Interov igrač nije bio pozvan u Južnu Afriku. Razočarenje je pogodilo čak i najiskusnije igrače. 'Čini mi se da ćemo se teško izboriti za nastup na Euru', rekao je tada Gianluigi Buffon. 'Trebat će nam više od dvije godine da izađemo iz ovog tunela'.

Pesimizam je bujao, pa ni sam Prandelli nije bio siguran treba li prihvatiti ovaj posao ili ne. 'Zadatak rekonstrukcije nacionalne momčadi nije me prepao. Ali, s 53 godine sam se osjećao premladim za izbornika, za to da ne provodim svaki dan na terenu. Pitao sam se - što ću, pobogu, raditi u mjesecima između okupljanja'.

Da se njegov odnos sa vlasnikom Fiorentine Diegom Della Valleom nije pogoršao nakon pet godina u Firenci, Prandelli bi vjerojatno odbio Italiju. No, prihvatio se posla i vratio samopouzdanje i entuzijazam oko nacionalne momčadi, odradivši kvalifikacije bez ijednog poraza. 'Shvatio sam da prvi cilj ne smije biti samo rezultat. Nisam znao hoćemo li i kada početi pobjeđivati, ali znao sam da reprezentaciju moram ponovo približiti narodu'.

Lippi je imao drugačiju filozofiju. Azzuri su se, pod starim izbornikom, sigurno osjećali kao Davy Crockett u Alamu: izvan momčadi bio je neprijatelj spreman da puca kritike iz svih oružja. Takvo okruženje bilo je neko vrijeme plodnosno, donijelo je rezultat 2006., ali i stvorilo osjećaj odbojnosti momčadi ljudima izvan nje.

Prva stvar koju je Prandelli tražio bila je da se momčad otvori navijačima. 'Mi smo privilegirani', govorio je: 'Ako netko pita za autogram ili fotografiju, to nam ne smije biti nikakav problem'. Potom je otvorio vrata solidarnosti. Igrače je odveo u zatvor u Firenci, gdje su se družili sa zatvorenicima; organizirao je trening reprezentacije na stadionu Rizziconi, u srcu Calabrije, napravljenom na zemlji koju je država oduzela od 'Ndranghete (kalabreška verzija mafije). 'Neke stvari pomažu ljudima koji žive u specifičnoj situaciji i nadam se da ovo neće biti izolirana gesta“, poručio je tada Prandelli. „Svi se želimo suprotstaviti mafiji i naglasiti činjenicu da Italija ide dalje, da se bori i da pobjeđuje'.

Igračima se ovakav način rada svidio, pa su bili podrška Prandelliju u svim njegovim akcijama, čak i kada je uveo etički kodeks za njih same, koji kaže da svi igrači izvan stadiona moraju nositi plave košulje. Oni koji su to odbili bili su kažnjeni i neko vrijeme nisu pozivani: ta je sudbina zadesila Marija Balotellija, Danielea De Rossija i Pabla Osvalda. Za Prandellija je jednostavno ono što se događa izvan terena jednako važno kao i ono na njemu.

To uvjerenje postalo je još čvršće nakon smrti njegove supruge Manuele, koja je 26. studenog 2007. umrla poslije osam godina borbe s rakom. Talijani su bili dirnuti i potreseni, a u ljeto 2004. Prandelli je napustio klupu Rome, na koju je zasjeo samo dva mjeseca ranije, kako bi bio uz svoju suprugu. 'Neki su ljudi bili iznenađeni mojoj odlukom, ali mislim da je to nešto što bi bilo tko od nas, ako je u financijskoj mogućnosti, napravio. No nogomet kao da se boji normalnih stvari'.

Kaže da mu je Bog dao snagu da se oporavi. Prandelli je jedan od onih Talijana koji su čvrsto odani, ali to nikada javno ne pokazuju, te jako religiozni. Pet godina kasnije sjećanje na Manuelu i dalje živi, ali život mu je podario novu suputnicu - Novellu, s kojom danas živi u Firenci. 'Glavni čovjekov cilj u životu je sreća', kaže Prandelli.

Preživjevši osobnu tragediju, Prandelli je Italiji donio novu snagu i optimizam. Pitanje je samo koliko daleko ih to može odvesti.