Nikad od Dalmacije neće biti regije, a kamoli autonomne. Dobar razlog za to jest što je hrvatski Jug stoljećima bio premrežen vanjskim utjecajima i usmjeren na povezivanje s drugima, loš pak taj što je Dalmacija psihološki nesposobna za autonomaštvo – previše je tu međusobne zavisti, ljubomore, straha i podmetanja da bi isplivala ikakva fokusirana i kohezivna samosvijest kakva je lansirala Istru u orbitu o kojoj ostatak Hrvatske može zasada snatriti. Dalmatinska akcija je početkom devedesetih išla za regionalnim određenjem, ali renesansni entuzijazam trajao je svega par godina. Mira je ušla u saziv Sabora u jednom mandatu, osvojeno je nekoliko mjesta u županiji i Splitu, no čitav projekt šaptom pada. Stranka je izbrisana iz registra političkih stranaka 2003. Razlog? Dalmatinska prpa.

'Dalmacija nije bila sposobna za regionalno određenje. IDS nije imao bombaše, zatvaranja, hapšenja, uništavanja prostorija. Na njih se nije išlo đonom. Kad je krenula medijska haranga protiv Dalmatinske akcije 1993. pala nam je podrška sa 16 na dva posto. To se u Istri ne bi dogodilo. Priče o dalmatinskom dišpetu su smiješne. Nema tu nikakvog dišpeta. To Damatinci sebi tepaju. Dalmacija zapravo umire od straha, glasači se plaše. Vidi se na djelu. No brine me što ni kod mladih ljudi danas ne vidim da su drugačiji', otkriva mi čistu dalmatinsku toplu vodu nekadašnja politička čelnica, a danas baka i spisateljica s namjerom da se obračuna s gomilom dalmatinskih stereotipa, a posebice onih koje su fetivi prišili sami sebi.

No kako je to biti Mira Ljubić-Lorger u Splitu, ljeta gospodnjeg 2014? Znači, prije svega, živjeti u gradu s nevjerojatnom prednošću da se u njemu zaista ništa ne događa: 'Velika je prednost biti malo odmaknut od Zagreba u kojem se ionako zbiva sve bitno. Ne mislim samo na političke odluke, nego i na kulturu. Kada ste na distanci, slabije poznajete ljude i ne ulazite u komplicirane međuljudske odnose koji znaju biti provincijski incestuozni. Ne zanimaju me tračevi, ne zanima me tko su ljudi koji govore, nego što to govore, njihove ideje. Doduše, skuplje mi je dolaziti do knjiga.'

Ako je Hrvatska periferija Europe, onda je Dalmacija periferija periferije. Još 1848, kada se uzduž i poprijeko Starog kontinenta događao vatromet revolucija, o Dalmaciji je pisano kao najzaostalijoj zemlji Austro-ugarske monarhije. Mira je napisala knjigu 'Autonomaši, orjunaši, preporoditelji' ne bi li razriješila multimilijunsko pitanje – kako je Dalmaciji uspjelo doći tu gdje je danas. Slikovitije rečeno, u stanje zimskog sna, nepokretnosti i ustajalosti: 'Ovdje se zaista ništa bitno ne događa. Ovo malo turizma, to je smiješno. Niti tu ima ideja o ekonomskom razvoju. Sada radim na novoj knjizi o dalmatinskom mentalitetu. Radni naslov je 'Lijeni, glupi i temperamentni', a mene prije svega zanimaju stereotipi koje su ljudi ovdje preuzeli i primijenili na sebe. Fraze tipa 'ko ovo more platiti', 'ništa kontra Splita' ili pojam fjake. Problem je što su ljudi ovdje stvarno povjerovali u sve to. Međutim, upravo je obratno. Recimo, 'fjaka' je povijesno nastala jer su Dalmatinci previše radili. Na posao se odlazilo u sumrak, a podne je bilo jedini dio dana kada se nije moglo raditi zbog vrućine. Jednako tako je preuzet taj kampanilizam, autistični stav gdje se odbija bilo kakav kritički odmak prema onome što se događa. Zašto su te stvari pounutrene, kako je došlo do toga da se proširi? I najvažnije, kakva je politička upotreba istoga? Naime, kada prihvatite takve stavove kao svoje, onda nemate potrebu da to politički mijenjate.'

Mira danas živi s nevjerojatnom intelektualnom privilegijom, za razliku od vremena kada je bila politički angažirana. Sada napokon može mirno i s guštom postavljati pitanja i baviti se kulturološkim i ekonomskim iskapanjima. Akciju je zamijenila kontemplacija i živo je zanima što se danas može učiniti na hrvatskoj periferiji. Da li joj uključenost u EU ubrzava ili usporava razvoj? 'Hrvatskoj se izvana nameću rješenja koja joj ne odgovaraju. Prvo je počelo s privatizacijom. Jedni su ratovali, a drugi trgovali dionicama. To je period koji je iznjedrio seriju razbojnika. Hrvatska danas ima karikaturu liberalnog kapitalizma.'

S političkim sustavom autoritarne i patrijarhalne maskote od demokracije, s očekivanjem da nam drugi rješavaju probleme, s gospodarskim ustrojem u najboljoj tradiciji rođačkog kapitalizma i mitom kao jedinom likvidnom valutom, Mira se ne libi reći da što je starija, to je anarhičnija. Iako, biti anarhist u provinciji nije daleko od banana na Velebitu: 'Događa nam se provincijalnost. Stalno prepisujemo neka rješenja koja su dobra za razvijene zemlje, ali za nerazvijene nisu. Bezbrojni azijski i latinoamerički ekonomisti pokazuju da tako ne može. Svaka zemlja mora odrediti što joj odgovara, a što ne. Ne možeš ovdje posaditi banane. Neće uspjeti.'

Podsjećam je da je Split iznjedrio solidnu alternativu, spominjem TBF i nekoliko oštrih pera, no nekadašnja prva dalmatinska aktivistica me također podsjeća da se Feral Tribune najmanje prodavao u Splitu i da većina splitskog sivostaničja djeluje iz zagrebačke emigracije. Ona je, pak, napravila što je mogla, kaže. Ne žali ni za čim. I djecu je odgojila da gledaju uvijek naprijed i da iz svega izvlače dobro. Svoju političku fazu objašnjava time što se svaki čovjek koji želi biti čovjek, mora angažirati u politici kada životi drugih o tome ovise. 'Sada imam dva unuka koji me učvršćuju u potrebi da se shvati svijet. I dalje mislim da su načela pravde i solidarnosti prema slabima i nemoćnima najvažnija. To sam mislila kada sam imala 15 godina, to mislim i sada sa 60.'

Nećemo više o mračnoj putanji hrvatskog juga i tome kako je Dalmatinska akcija iz devedesetih u međuvremenu zamijenjena dalmatinskom reakcijom. Idemo ne neke općenitije teme. Recimo, koja je razlika između Hrvatske i Rima? Malo koja: 'Kada razmisliš, ova zemlja ima ljudi koliko i Rim. Znači mi sa svim tim ljudima u Vladi, koji kao da su popili svu pamet svijeta, ne možemo učiniti da funkcionira jedan malo veći grad. Mislim sve najgore kako o HDZ-u, tako i SDP-u. To sam rekla još prije 15 godina. Ne vidim bitnih razlika među njima, osim što su ovi iz HDZ-a pokazali da više vole štititi rabojnike i ubojice.'

Mirin poučak nevjerojatno je jednostavan: 'Trebamo razvijati osjećaj međusobnog pomaganja i solidarnosti. Toga u ovoj državi više nema. A ne da se hrani stanje u kojem se svatko osjeća prepušen samom sebi, sa svojim problemima i s egidom tko je ukrao, dobro je ukrao. Vlada bi trebala napokon reći – nemamo pojma, trebamo pomoć. Onda bi ljudi drugačije reagirali nego u ovom slučaju, kada im Milanović bahato dolazi kao da sve zna i da ima viziju. Trebamo sami odrediti kako ćemo se razvijati. I dalje mislim da se tako može puno toga napraviti. No ova vlada ni na koji način ne pomaže onome što bi tu bilo realno izvedivo i uspješno.'

Kako sam rekao, nevjerojatno lako, ali po učinku totalno odgovara onom vicu o engleskoj travi. Kako humoreska kaže, došli su pitati Otočane kako uspiju dobiti tako zelenu i meku travu. 'Pa ništa, samo je redovito šišajte i zalijevajte', odgovorili su, napravili pauzu i dodali: 'I tako 400 godina.'

Super, imamo još 375 godina fore.