POPFENOMENOLOGIJA

Devedesete u naj, naj, najkraćim crtama

12.10.2012 u 12:17

Bionic
Reading

Sedamdesete = disko i mikrofonke. Osamdesete = synth-pop i trajne. Devedesete = ???

Sedamdesete: Kraftwerk. Led Zeppelin. Bowie u naponu snage. 'Rumors.' 'What's Goin' On.' 'Dark Side of the Moon.' Dub. Krautrock. Punk. Osamdesete: Prince. Kate Bush. The Smiths. 'Thriller.' 'Doolittle.' 'The Joshua Tree.' Uspon housea. Glam-metal. Post-punk.

Dva desetljeća s toliko apsurdno bogatom riznicom raznovrsne glazbe da bi ih, u teoriji, trebalo biti nemoguće svesti na par kratkih natuknica! A opet, to je upravo ono što im se dogodilo u masovnoj svijesti: sedamdesete su se s vremenom svele na 'disco-groznica i mikrofonke', a osamdesete na 'synth-pop i trajne'; to su prve stvari – pa često i *jedine* – koje će pasti na pamet onima koji se tad nisu ni rodili.

A kako vrijeme bude odmicalo, tiha sječa sinonima za ta desetljeća će biti samo još brutalnija: mislim, za masu se ljudi popularna kultura *cijele prve polovice dvadesetog stoljeća* svodi na šačicu natuknica ('crno-bijelo, fini sakoi, veseli jazz')! I koliko god se to iz današnje perspektive činilo nezamislivim, lako je moguće da za 100-200 godina većina ljudi neće biti u stanju čuti neku bitnu razliku između Beatlesa i Skrillexa.

U svakom slučaju, ovo mi je jedna od omiljenih tema – stalni čitatelji Popfenomenologije znaju da nije prvi put da je se dotičem ;) – a ovaj put me potaknuo '1991' Azealije Banks.

I stvar i spot su jasan signal da je revival devedesetih u punom zamahu: imamo kul izvođačicu, miljenicu lovaca na trendove, inspiriranu izgubljenim momentom kula otprije dvadesetak godina (house kao autentični afroamerički pop, naspram današnjeg afroameričkog popa koji je iz Europe uvezao nešto što tek sliči na house). A ako je povijest učiteljica života, mali je korak od 'devedesete, kul!' do 'LOL devedesete', što će ga reći da uskoro kreće – ako nije već i krenula – redukcija popularne kulture devedesetih na par bazičnih natuknica...

Kako je za to ključan spoj glazbenog i modnog momenta, mislim da možemo otpisati praktički sve iz druge polovice devedesetih, gdje je bilo jako malo pamtljivih kombinacija jednog *i* drugog (jest da su nu-metal i hip hop/R&B kao pop-velesila počeli uspon krajem devedesetih, ali prava eksplozija im se dogodila tek s nultima)... Pa nam ostaju, rekao bih, dva velika kandidata – rave i grunge.

Za redukciju na 'LOL [desetljeće]' mislim da je jako je bitna uvriježena percepcija desetljeća u pitanju – pri čemu ga, naravno, uvijek percipiramo kao puno bezbrižnije od onoga koje trenutno proživljavamo, a ono 'LOL' je dobrim dijelom izraz kivnosti i/ili zavisti.

Na sedamdesete smo gledali kao na doba kad su brojne značajke kontrakulture šezdesetih (seksualne slobode, ležerniji odnos prema drogama...) postale mainstream, dostupne i privlačne svakome, pa otud i naknadni mitovi poput onoga o 'Studiju 54.' Osamdesete su nam djelovale suludo samouvjereno i ambiciozno, i nismo mogli a ne biti fascinirani gledajući unatrag na sve te likove koji su se *tako* odijevali i imali *takve* frizure a opet su zračili nekom neuništivošću, kao da drže cijeli svijet u šaci.

A devedesete... One nam djeluju kao zadnji put kad se činilo da ima nade za nas. Jer onda se dogodio 9/11 (ako ni samo srce jedne Amerike nije sigurno – pa tko onda uopće jest?), pa recesija za recesijom, a kako su globalni trendseteri mahom ljudi koji – za razliku od nesretnika s određenih prostora, naprimjer ovih naših – u devedesetima nisu imali ratove u svom dvorištu, oni na te godine gledaju kao na vrijeme sveopćeg prosperiteta i optimizma, doba kad smo iskreno vjerovali u ideje poput one Fukuyamine o 'kraju povijesti', uvjereni da je ono najgore definitivno za nama i da – kao što reče (ne slučajno?) zaboravljeni dance-hit D:Reama – 'Things Can Only Get Better.'

Stoga je rave sa svojom utopijskom pozitivom jako dobar kandidat za ultimativno sažeto 'LOL devedesete', mada vidim dva faktora koji bi ga mogli zakočiti... Kao prvo, jest da je imao prepoznatljivu ultrašarenu neopsihodeličnu ikonografiju, ali mi nekako ne pada na pamet *jedan* ikoničan modni element - a la mikrofonke, trajne, pa čak i karirane košulje – na koji bi ga se dalo svesti.

A kao drugo, rave je u Americi bio masovna subkultura, da, ali ipak samo subkultura, ne integralan dio *pop-kulture* kao što je bio u Europi: SAD imaju krucijalnu ulogu u diktiranju globalnih pop-trendova, i ako oni stanu šibati po puno im bližem grungeu – ništa manje specifičnom za devedesete od ravea, ništa manje ikonografski prepoznatljivom – to bi u konačnici lako moglo prevagnuti.

Enivej, što sam još nedavno gledao:

'Community' je sitcom čijim je autorima (barem dosadašnjima?) ispod časti valjati prvoloptaške fore tipa 'ha ha, SJEĆATE SE LUDIH DEVEDESETIH, HA HA?': fora je u tome da pobožna Shirley sve koje smatra manje krijeposnima vizualizira kao grungere iz devedeset i neke, što je – baš kao i Azealijin '1991' – primjer pametnog, nijansiranog poigravanja s naslijeđem devedesetih. I bit će još dosta takvih trenutaka prije nego što se s vremenom iskristaliziraju reduktivni parametri 'LOL devedesetih', pa eto, uživajmo dok god traje...