Sjedinjene Države pažljivo su gradile odnose s Panamom još za vrijeme Theodorea Roosevelta, američkog predsjednika koji je pomogao toj državi da dobije nezavisnost od Kolumbije. Washington je pak, u zamjenu za odvajanje Paname od Kolumbije i uspostavu neovisne države, zatražio kontrolu nad područjem Panamskog kanala koji su Amerikanci počeli graditi nakon francuskog odustajanja od tog megaprojekta.

Panamski kanal, koji je pušten u promet 1914. godine, uz Sueski kanal jedna je od najvažnijih pomorskih arterija svijeta. Čitavo područje kanala nalazilo se pod upravom Washingtona još od 1904. godine, no nakon Drugog svjetskog rata američka kontrola nad kanalom i kanalskom zonom što ga okružuje postaje sporna kako odnosi između Paname i SAD-a postaju sve napetiji jer su mnogi Panamci smatrali da kanalska zona isključivo pripada njima.

Reakcija na neposluh

Pored dugogodišnjih nesuglasica oko Panamskog kanala, koje su riješene sporazumom američkog predsjednika Jimmyja Cartera i njegovog panamskog kolege Omara Torrijosa u rujnu 1977., čime je započeo proces predaje kanala panamskoj kontroli, Sjedinjene Države su sredinom 80-ih godina bile sve više zabrinute zbog neposlušnosti te države koja je preko svojeg teritorija plasirala američke proizvode u obližnju Nikaragvu, kojoj je Washington nametnuo sankcije zbog povezanosti s Kubom i tadašnjim Sovjetskim Savezom.

Budući da se Panama nije pridržavala uputa Bijele kuće, Sjedinjene Države u srpnju 1987. godine najavljuju kraj ekonomske i vojne pomoći toj državi. Početkom listopada te godine panamske obrambene snage privele su 10 američkih građana (šest vojnika, tri mornara i državnog službenika) koji su sudjelovali u antivladinom prosvjedu oporbe. Uhićeni Amerikanci su vrlo brzo oslobođeni, no Washington je morao reagirati na neposluh i pokušati izbjeći gubitak kontrole nad tom geostrateški važno pozicioniranom državom pa optužuje vojnog diktatora Manuela Noriegu za trgovinu narkoticima i suradnju s narkokartelima koji su preko Paname švercali drogu u SAD.

Noriega je živio i ponašao se poput svojih sponzora iz kolumbijskih narkokartela. Nastanjen u raskošnoj rezidenciji sa zoološkim vrtom, privatnim kasinom i plesnom dvoranom, Noriega je postavljao i rušio panamske predsjednike kao na pokretnoj traci imajući pritom bezuvjetnu potporu vojske koja je štitila njegov položaj i narkobiznis koji je kasnije unaprijedio perući novac zarađen od kolumbijskog kokaina u Europi.

Na CIA-noj plaći

Noriega se nikada nije proglasio predsjednikom, već je od kraja 70-ih godina vladao iz sjene okružen vjernim časnicima. Uz to, bio je suradnik CIA-e još od 1967. godine, a na njezinom platnom popisu nalazio se sve do veljače 1989. godine, kada je prekinuta suradnja. Dva mjeseca nakon prekida obavještajne suradnje s Noriegom, SAD uvodi Panami ekonomske sankcije i započinje propagandni rat protiv svojeg dugogodišnjeg pouzdanika na čelu države koja je pod njihovim protektoratom. Okidač za naprasno prekidanje suradnje bilo je uhićenje američkog državljanina koji je uz podršku CIA-e iz svojeg doma organizirao antivladinu radiopostaju.

Washington pokušava preuzeti kontrolu nad Panamom, a samim time i nad važnim pomorskim putem, organiziranjem državnog udara koji je osmislila CIA, no taj pokušaj je u listopadu 1989. neslavno propao brzom akcijom panamske vojske. Zbog stalnog američkog pritiska na njegovu vlast Noriega 15. prosinca iste godine pred parlamentom najavljuje rat Sjedinjenim Državama, a već sutradan panamska vojna policija ubija američkog časnika koji je zbog pokušaja zaustavljanja na kontrolnoj točki ranio panamskog policajca. Bila je to kap koja je prelila čašu.

>>> Umro bivši panamski diktator Manuel Noriega

Zbog gubitka kontrole nad nekadašnjim saveznikom američki predsjednik George H. W. Bush 17. prosinca donosi odluku o invaziji na Panamu i rušenju Noriege, kojem je isplaćivao plaću dok je bio na čelu CIA-e od 1976. do 1977. godine. Invazija je započela tri dana kasnije napadom na prethodno izabrane ključne strateške ciljeve.

U invaziji je sudjelovalo više od 27.000 američkih vojnika, a panamska obrana temeljila se na 12.500 vojnika, od kojih je tek trećina njih bila obučena za borbu. Američka vojna nadmoć otpuhala je pokušaje Panamaca da se odupru, a posljednja borba vodila se u božićno jutro.

>>> Počelo suđenje diktatoru Noriegi

Ključni izazov za američku vojsku bio je osigurati svoju bazu Fort Sherman, izgrađenu paralelno s izgradnjom Panamskog kanala, a u kojoj su pored američkih vojnika živjele njihove obitelji. Ta je baza bila središte za obuku američkih vojnika za borbe u džungli, a tijekom Hladnog rata iz nje je ispaljeno više od 1000 testnih projektila.

Nighthawk i Apache u akciji

Koliko je Panama bila važna za Washington, govori i podatak da je u toj intervenciji prvi put korišten borbeni avion za napade na zemaljske ciljeve F-117 Nighthawk, prvi zrakoplov u svijetu izrađen od mazerijala koji ga čini gotovo nevidljivim za radar, a koji je svjetsku slavu stekao ubrzo nakon Paname, tijekom Zaljevskog rata. Pored prvog stealth lovca, Amerikanci su prvi put koristili jurišni helikopter AH-64 Apache. Uz to, invazija na Panamu bila je prva američka vojna akcija u kojoj je sudjelovao značajan broj vojnikinja, njih 600. Upravo je Linda Bray, zapovjednica voda američke vojne policije, zapovijedala akcijom osvajanja skladišta oružja u blizini Panamskog kanala.

Nakon što je u munjevitom udaru neutraliziran svaki pokušaj otpora Panamaca američka vojska započela je lov na svojeg dugogodišnjeg suradnika Manuela Noriegu. Amerikanci su raspisali nagradu od milijun dolara za informaciju koja bi dovela do Noriegina uhićenja, no vrlo brzo se ispostavilo da se diktator sakrio u vatikanskom veleposlanstvu u kojem je pokušavao dobiti politički azil.

Zbog nemogućnosti udara na zgradu veleposlanstva Amerikanci su se dosjetili trika koji je urodio plodom. Budući da je CIA znala kako je Noriega bio pasionirani ljubitelj klasične glazbe, osobito opere, američkoj vojsci je predloženo da iz zvučnika počne puštati glasnu rock i heavy metal glazbu, čime bi se testirali diktatorovi živci. Prezirući modernu glazbu, Noriega je vrlo brzo popustio te se predao Amerikancima 3. siječnja 1990. godine. Zapovjedništvo američke vojske kasnije je tvrdilo da su koristili glazbu kako bi se spriječila upotreba paraboličkih mikrofona za prisluškivanje, a ne kao psihološko oružje zasnovano na Norieginoj odbojnosti prema rock glazbi.

Dostojna zamjena

Nakon Noriegine predaje Amerikanci su odmah našli zamjenu te je za predsjednika postavljen Guillermo Endara položivši zakletvu u američkoj vojnoj bazi. Prema nekim izvorima, Washington je poručio Endari da će američka vojska, ukoliko ne preuzme predsjedanje, okupirati Panamu na duže vrijeme. Endara je pristao na ustupak te je vodio zemlju sve do 1994. godine.

Noriega je pak 1992. godine osuđen na 40 godina zatvora, a kazna mu je kasnije smanjena na 30 godina. Izdržavao ju je u američkom zatvoru, ali je 2010. izručen Francuskoj, u kojoj je bio osuđen na sedam godina zatvora zbog pranja novca narkomafije iz Kolumbije u francuskim bankama. Umro je 29. svibnja 2017. godine u bolnici u Panama Cityju, u kojoj se oporavljao nakon operacije tumora na mozgu.

Trideset godina od akcije 'Pravedni cilj' pitanje legalnosti američke vojne intervencije ponovno je okupiralo medije nakon što je Interamerička komisija za ljudska prava ustvrdila da je SAD narušio prava civila tijekom intervencije u Panami.

Prema podacima panamskih humanitarnih organizacija, tijekom intervencije poginulo je 5000 Panamaca. Osim toga, postoje izvješća o nestancima civila i postojanju masovnih grobnica te prisilnih raseljavanja čitavih zajednica. Oštećeni su godinama bezuspješno upućivali žalbe panamskim sudovima koji su ignorirali njihove zahtjeve. Rodbina ubijenih i raseljenih tvrdi da je zemlja bila pod američkom okupacijom sve do kraja vladavine predsjednika Endara, a koji se, s obzirom na to da ga je instalirao Washington, nije namjeravao zamjeriti moćnom savezniku.