Dubrovačka država desetljećima je u domaćoj i svjetskoj javnosti na glasu po uspješnoj diplomaciji, odnosno špijunaži. Unikatna po mnogo toga, mala država, s jedva 20-30 tisuća stanovnika, u pet stoljeća svog postojanja uspjela je ne samo preživjeti brojne geopolitičke promjene, nego ih je znala i predvidjeti te izvući iznimnu korist za svoje državljane. Nastala je i nestala mirovnim sporazumima i konferencijama, bez nasilja i krvoprolića. Naime 1358. godine, dok je Grad još bio pod okupacijom Mletačke Republike, Dubrovčani su uspješno pregovarali s mađarskim kraljem Ludovikom i dogovorili svoju slobodu, a izgubit će je na Bečkom kongresu 1815. godine, kada su, tijekom razdiobe postnapoleonske Europe, jednostavno pripojeni Habsburškoj Monarhiji.

Geostrateški položaj i umješna politička elita tijekom stoljeća učinili su to da Ragusa bude, po glavi stanovnika gledano, druga na svijetu. Odmah iza Venecije, koja je preuzela (okupirala) Republiku od Bizanta 1204. godine i zadržala sve dok, uz najveće počasti, zadnji mletački knez Raguse Marco Soranzo u ljeto 1358. nije ispraćen iz gradske luke - na putu prema centru Serenissime. U vrijeme mletačke vladavine Dubrovnik je bio trgovački centar preko kojeg je stizala trgovačka roba iz zaleđa - s Balkana i dalje vozila se mletačkim brodovljem. Dakako, preko Grada obavljala se i trgovina u suprotnom smjeru. Kako bi osigurali nabavu roba i kontrolirali njezin put prema i od Grada, Dubrovčani su organizirali trgovačke kolonije i u svim eminentnijim trgovačkim centrima imenovali konzule - zagovornike interesa komune i njezinih stanovnika. Tako je prvi dubrovački konzulat uspostavljen u Brskovu na Tari 1278. godine, a potom na cijelom Balkanu, ali i s druge strane Jadrana.

Grad je u tom razdoblju ubirao prihod samo taksama na promet roba. 'Samo', jer ono što će uslijediti maleni će Grad pretvoriti u bogatu državu. Venecija je dopuštala Dubrovčanima i konzulate i trgovačke kolonije jer je ona sama, kao vlasnica brodovlja i tereta, itekako zarađivala. Dubrovčanima su ostajale ipak mrvice. No nakon Zadarskog mira Ragusa prestaje biti posrednik u trgovini te je počinje kontrolirati i voditi. Stoga se grade deseci brodova (imat će ih od 150 do 300, kako u koje doba) za trgovanje svim morima svijeta. I donošenje zarade Republici. Za uspješnu trgovinu trebalo je imati moćne saveznike i obraniti se od silnih gusara koji su harali morima.

Ragusa je izabrala politiku neutralnosti - nije se svrstavala ni na jednu od sukobljenih strana. Dok su velike sile ratovale, Dubrovčani su trgovali sa svima njima. I jako dobro zarađivali. Zastave s likom sv. Vlaha (i danas službena zastava Grada Dubrovnika) ili riječju 'libertas' imale su poseban status u svim lukama i na svim morima. Osobito nakon što je Ragusa uvjerila moćno Osmansko Carstvo u svoju vrijednost. I korist za Visoku Portu i sultane pred kojima se stoljećima tresla Europa i koji su dva puta ratovali pod zidinama Beča. Od 1430. godine, kada je prvo dubrovačko izaslanstvo bilo kod sultana Murata II, pa sve do samog kraja Republike, uz nekoliko kriza, Dubrovčani su imali saveznika u Istanbulu. U konačnici, Republiku su napale, opljačkale i popalile, a potom je izdale i otele joj državnost redom kršćanske države - od Francuske i Austrije, preko Rusije i Crne Gore, do Engleske. Uz osmanske sultane, najveće su joj saveznice bile Papinska Država i Španjolska.

Kada su Osmanlije pokorile Balkan, Dubrovčani su postali ekskluzivni trgovci za prijevoz robe iz Carstva na Zapad i sa Zapada prema Carstvu. I nije samo trgovačka roba išla tom rutom. Išli su diplomati, išla je pošta (koju su brojne države skrivale od Mletaka, a Dubrovčani su se činili pouzdanijima za to). No najvažnija trgovačka roba koja je išla ovim neutralnim centrom, na kojemu su se spajali Istok i Zapad, bile su - informacije.

S brojnim trgovcima u Osmanskom Carstvu, s brojnim trgovcima, pomorcima i brodovima u lukama Mediterana i Atlantika, nizom uglednika na europskim dvorovima te diplomatima (u 18. stoljeću Ragusa je ima 81 diplomatskog predstavnika, a imperijalno nastrojeni bečki dvor njih 33!), Republika je imala odličnu obavještajnu mrežu. Kada dodamo tome i sve dubrovačke podanike, a koji su, iako nisu imali nikakva politička prava, zdušno radili za državu - dobivamo iznimno obaviještenu zajednicu. Zajednicu koja je bila 'oči i uši' Istoka na Zapadu i Zapada na Istoku, i to tako da je iznad svega bio interes Republike. Naravno, pod motom uklesanim i danas na ulazu u tvrđavu Lovrijenac 'Non bene pro toto libertas venditur auro' (sloboda je vrednija od sveg zlata svijeta).

Poziciju koju je Republika imala trebalo je i čuvati. Za to su se brinuli senatori i strogi zakoni provođeni bez milosti. Unutarnje uređenje Republike zadivilo je i Montesquieua. Govoreći o ljudskoj prirodi i njezinoj sklonosti za zloporabe moći i položaja, istaknuo je upravo Dubrovčane i njihovog formalno vrhovnog vladara - kneza. On se birao na mjesec dana, s time da sljedeće dvije godine nije mogao biti biran. I da bi bio knez, vlastelin je morao imati 50 godina. Kuriozitet je to da je knez jedina osoba u državnom sustavu koja nije imala plaću, odnosno plaća mu je bila - čast. Jasno, u takvom je sustavu državom upravljao Senat, ali je cijeli birokratski sustav vodilo građanstvo. Na taj se način izbjegavalo eventualno nezadovoljstvo državljana, osobito onih koji su u dobrom dijelu slučajeva bili bogatiji od plemića. Svi punoljetni plemići bili su dio Velikog vijeća koje je biralo Senat, a Senat je birao Malo vijeće (vladu). Upravo je uloga Malog vijeća iznimno bitna za obavještajni sustav Republike, o čemu će biti više riječi u sljedećem nastavku. Koliko je zapravo malo plemića koji su vodili dubrovačku državu, najbolje govori podatak o tome da je prilikom ulaska Napoleonove vojske 1806. godine u Republici bilo 95 punoljetnih plemića u 17 obitelji ili ukupno, sa ženama i djecom, do najviše 300 osoba.

Većinu postojanja dakle Republika je bila okružena Osmanskim Carstvom, a na moru joj je bila Venecija, posjednica cijele istočne jadranske obale i Bokokotorskog zaljeva, koja je kontrolirala Jadran (zove se Golfo di Venezia) i nikada nije prihvatila dubrovačku nezavisnost. Smatrala je sve do pada 1797. da je Dubrovnik odmetnuti mletački teritorij. No to je nije sprečavalo u tome da uz stoljetna nadmetanja, kada joj je to odgovaralo, ponekad zaigra i obavještajnu igru na istoj strani s Ragusom.

Nastavlja se...