Ali nije išlo. Vjerojatno najpoznatija splitska humanitarka i aktivistica, premda joj tu titulu dodjeljujemo potpuno samoinicijativno, na društvenim mrežama objavila je status u kojemu je objasnila zašto je Split grad slučaj, o čemu mnogi vole kokodakati i štrapati u javnosti. Samo što je njen pogled drukčiji, jedinstven, osvježavajući.

'Kako to da je vaša socijalna samoposluga stalno puna?', 'Kako to da je cijeli grad prigrlio beskućnike?' - prepričavala je pitanja iz jednog televizijskog intervjua i potom dala jednostavan, već spomenuti odgovor. Zato što je Split grad slučaj.

Njen podulji, topli status podijeljen je stotine i stotine puta.

Đordana Barbarić, za cijeli grad Đorde, diplomirana je defektologinja koja je provela cijelu karijeru u sustavu: najprije u Centru za odgoj, potom u radu s djecom s intelektualnim poteškoćama, a posljednjih skoro četvrt stoljeća u udruzi MoSt. Da predstavimo tu družinu, trebao bi nam tekst znatno dulji od ovoga pa ćemo samo taksativno nabrojati da se radi o pionirima svega dobrog: volonterizma, aktivizma, humanosti, umrežavanja i uskakanja u pomoć, civilnih inicijativa i burgijanja čiji je cilj promjena društva i njegovih zakona. O njima - Dadi, Sanji, Tajsi, Fabi, Ivi, Stjepi i hrpi drugih junaka - nekom ćemo drugom prigodom, a ima vremena i za Đordine životne intervjue. Ovdje bismo se ograničili na Split, famozni slučaj na moru, i to iz njene perspektive.

'Ovo jest grad krajnosti: dakako da imamo svega, od ludila do 'ludila', ali orijentiranost na pozitivno smisao je mog posla. Tako uvijek nastupam. Fokusiranost na negativu multiplicira negativno, a dobro stvara dobro, pogotovo u ovim vremenima, kada se sve oko nas čini loše, beznadno i sumorno, kada smo fokusirani na loše brojke i okruženi smrću dragih ljudi. Treba naći neku čvrstu točku u čovjeku, u okolini, u zajednici, u mreži… A koliko god to zvučalo neobično, Split se pokazao upravo takvim, čvrstim', objašnjava nam.

Kad govori, ona isijava neku čudnu kombinaciju cvijeta i buldožera - s jedne strane beskrajno je draga, a s druge vidiš da je u stanju pomaknuti brda. Nakon nekoliko minuta razgovora s njom čovjek osjeti prirodnu potrebu biti dobar, pomoći nekome. Baš kako stoji u službenim dokumentima udruge MoSt: 'Širiti pozitivnu energiju i stvarati zajednicu u kojoj nema socijalno isključenih građana, koja njeguje aktivizam, humane odnose i pokazuje brigu za one kojima je pomoć potrebna.'

Tako su oni prije točno dvadeset godina stidljivo i nenametljivo na Rivi postavili štand koji je trebao poslužiti kao improvizirani buvljak, mjesto na kojem će ljudi kupovati rabljene sitnice znajući da prihod ide tamo kamo bi trebao ići. Siromašnima i beskućnicima.

Bio je to začetak akcije 'A di si ti?' koja svakog prosinca ujedini desetke institucija, stotine volontera i tisuće, tisuće građana. Narasla je do jednog od važnijih splitskih događaja - a opet bez prenemaganja i poziranja. Rekli bismo jednostavno - bez preseravanja.

'Prije dvadeset godina i sebe i druge pomalo smo podsjećali na redikule, bilo je to dosta smišno događanje s kolačićima sreće i sadnicama na prodaju, ali smo svejedno skupili dovoljno da razveselimo desetak obitelji. Od tada do danas, u ovih dvadeset godina, buvljak je narastao do nevjerojatnih proporcija na jednostavnoj formuli 'donesi ako imaš nešto viška', kao što se dobre stvari i inače mogu jednostavno opisati. Nema tko nije sudjelovao - od glazbene i underground scene, preko osoba iz javnog života, glumaca, sportaša, bajkera, navijača i poduzetnika, do političara, ali bez isticanja stranačkih identiteta. Nema splitske škole koja se nije pridružila, nema fakulteta koji nam se nije javio', kaže nam Đorde.

Buvljaka ove godine nije bilo, epidemija se u jednom trenutku činila jačom, no samo naizgled: umjesto na kakvom gradskom trgu, dobri ljudi započeli su opsjedati vrata udruge. Jedni za drugim čestitari su s poklonima i prilozima stali u red pa je ekipa u MoSt-a komentirala da je raditi ondje katkad naprosto neizdrživo. Svake minute netko zove ili kuca na vrata, pita nedostaje li čega.

'E, vidiš, tu je Split šampion. Jednokratne humanitarne akcije svugdje uspijevaju, ali u rijetko kojem gradu imaju ovakav kontinuitet, rijetko gdje ljude uopće ne treba pozivati ili motivirati. Sami traže kako će pomoći', veseli se sugovornica tportala.

Jedan od najboljih dokaza njene teze splitska je socijalna samoposluga, inače prva u Hrvatskoj, koju su 2009. godine osnovali dakako MoSt-ovci u malenom prostoru u kvartu Brda, a iz koje se kasnije izrodila mreža samoposluga diljem zemlje. No samo ova splitska puna je cijele godine i naprosto nema potrebe upućivati dodatne apele, moliti za pomoć ili žicati hranu. Ima svega.

'Organizira se, recimo, neka osnovna škola, pa pet stotina učenika donese pet stotina kilograma ili litara nečega, bilo čega. I to ne samo u ovo zimsko doba, kada svi daruju nešto, nego i za Dane kruha, Svetog Duju, kakav god povod mogu pronaći. A gdje su ona naša četiri splitska novinara…', smije se Đorde. Jasno, misli na Blaža Duplančića, Bernarda Jurišića, Tomislava Gabelića i Marina Maljkovića.

Njih četvorica prije deset godina pokrenula su svoju prigodnu akciju skupljanja hrane za beskućnike i stidljivo cimali sportaše koje poznaju. Počelo je s vrećicama, a posljednjih godina primopredaja se obavlja šleperima, u tonama. Doslovno.

A kad su na jednom od MoSt-ovih buvljaka Splićanke Lana i Lada krenule lupati po bubnjevima, ni one same nisu bile svjesne kamo će ih to odvesti. Od zamišljenih nekoliko večera za splitske beskućnike, u deset godina pripremilo ih se točno 3650, a za termin se treba upisati i mjesecima unaprijed.

Svakog dana jedna ekipa pojavi se u prihvatilištu s hranom za njegovih 35 korisnika i one koji dodatno navrate, ali možda još važnije - s djecom, članovima obitelji i prijateljima. Kuhaju svi, od političara do vojnika i od sportaša do ugostitelja. Svaki petak je, recimo, rezerviran za dekane, profesore i studente splitskih fakulteta.

'U ovih dvadeset i kusur godina suočili smo se s bezbroj predrasuda - od mišljenja da nevladine udruge i volonteri ne mogu ništa promijeniti do pogrešne slike o beskućnicima ili recimo mladima s problemima u ponašanju. I na tim večerama događaju se sjajne stvari: stvara se gotovo obiteljska atmosfera, a cijela skupina deprivilegiranih ljudi približava se ostatku društva. Vrlo brzo svi shvate da se beskućništvo moglo i može dogoditi bilo kome od nas. Nije to više ono doba u kojem su ljudi mislili da beskućnici žive samo u američkim filmovima, vremena su krhka i nemilosrdna. I zato, ponavljam, treba pronaći čvrstu točku pozitive, pa makar i krhotinu oko koje se može graditi dobra priča. A ovdje čvrstih točaka imamo u izobilju', smije se.

Slično je bilo s drugim programima koje je pokrenula njena ekipa, recimo kada su mladima s problemima u ponašanju organizirali pomoć njihovih vršnjaka, a koje su, dakako, prethodno educirali. U početku je vladala skepsa, a ni uvjeti nisu bili reprezentativni - programi su se često odvijali i u parkovima - no kao rezultat stigle su cijele generacije zadovoljnih mladih ljudi s obje strane stola. Mnogi od njih nastavili su volontirati i godinama pomažu drugima. A novi se i dalje javljaju.

'Samo treba vjerovati. Evo, kad smo objavili poziv na edukaciju za čitanje priča djeci smještenoj u bolnici, u programu 'Tete i barbe pričalice', preko noći se javilo šest stotina muškaraca i žena! Šest stotina, ej, pa ovdje ih ne možemo ni uključiti sve. Mi smo svi stvarno pacijenti, baš slučaj za promatranje', smije se naša sugovornica. U ovom našem čudesnom Splitu, kaže, oduvijek je bilo slično.

'I prije pet stotina godina Marko Marulić hodao je gradom i na pragovima siromašnih kuća ostavljao poklone, a takva mu je bila i oporuka.'

U nešto aktualnijem tonu zabilježit ćemo da su upravo MoSt-ovci i njihovo desetgodišnje lobiranje zaslužni za promjene dvaju zakona pa je napokon službeno priznato postojanje kategorije beskućnika, a osigurano je i to da svi dobiju osobnu iskaznicu i one privilegije koje većina društva smatra samorazumljivim. Đordana međutim nakon desetljeća i desetljeća socijalnog i humanitarnog rada ima dosta dobar uvid u strukturne probleme koji postoje u ovom sektoru. I zna što bi trebalo napraviti.

'Imamo formalne strategije, ali u stvarnosti nema umreženosti i uvezanosti pa se slučajno otkrivaju gladni ljudi koji žive bez vode i struje, za koje se onda organiziraju razne humanitarne akcije. Da imamo jaku mrežu, to se ne bi događalo. Nevjerojatno je da imamo 38 socijalnih samoposluga u formalnoj i još toliko u neformalnoj mreži, pa svu silu udruga, pa Crveni križ u svakom gradu i županiji, pa 1500 Caritasa u svakoj župi, a da sve to uglavnom nije uvezano u jedan sustav 'jer djeluje po različitim zakonima'. Pa zašto je tako? Ako svi imamo identičnu misiju pomoći potrebitima, onda trebamo djelovati zajedno', smatra Đordana.

Zaključili smo da je umjesto na sustavu domovinske sigurnosti država možda prije trebala poraditi na sustavu socijalne sigurnosti, no dobro, jasno je da ne mogu svi imati jednake prioritete.

'Zapravo, pravo na dostojanstven život vjerojatno je smisao svega, u njemu je sadržano sve najvažnije od svih ljudskih prava. Onaj tko živi u nekoj prikolici ima pravo na grijalicu u ovim zimskim danima, na vreću za spavanje, na toplomjer i masku', dodaje ona.

S aktivističke scene neće se povući još neko vrijeme, vodit će MoSt-ovu priču oko suzbijanja siromaštva i socijalnog uključivanja, ali pred mirovinu osjeća potrebu slijediti nečije vizije. Ustvari, sviđa joj se to da manje donosi odluke.

'Ako se malo maknem sa scene, ovi krasni ljudi napravit će sjajne stvari, a usput još jače osjetiti snagu kreacije i zadovoljstvo postignutim. Čini mi se pošteno prepustiti drugima da vide kako izgleda biti mali i veliki lider', smije se Đordana, jedna od najčvršćih splitskih točaka na koje se ljudi mogu osloniti. Ali nema straha za nasljednike: u gradu slučaju, očito je, kandidata ima napretek.