Je li mlađa generacija, koja preko društvenih internetskih mreža Facebooka, Twittera, MySpacea i drugih vodi jako intenzivan virtualni društveni život, izgubila svaki pojam o privatnosti? Ili je pak novi ekshibicionizam, tako tipičan za društvene mreže, novo stanje svijesti digitalne generacije koja na nekadašnju ideju o privatnosti unutar četiri zida gleda kao na nepovratno anakronu ideju?
Francuski portal InternetActu, posvećen društvenim pitanjima, donosi presjek iznimno aktualne teme o novim društvenim odnosima koji se stvaraju na internetskim mrežama poput Facebooka, Twittera, MySpacea… Kroz teze sociologa, psihologa i filozofa, tema se otkriva kao jako kontroverzno polje društvenih znanosti u kojem vladaju često oprečne teorije.
Okvir teme postavljen je kroz odnos prema privatnosti, relativno modernoj ideji građanskog društva koja se očito jako izmijenila u posljednjih dvadesetak godina. Naime, u današnjem društvu sveopćeg nadzora, u kojem sigurnosne kamere snimaju svaki naš korak u javnom prostoru, ideja o privatnosti morala bi biti mnogo fleksibilnija no što je bila prije kakvih dvadesetak godina, tvrdi većina stručnjaka.
No komentira se i novi fenomen koji se javlja u izvjesnoj formi ekshibicionizma na društvenim mrežama koja ide toliko daleko da si mladi postavljaju pitanje tipa: Postojimo li kao individue ako nas nitko ne promatra?'.
Klasična prepirka starih i mladih
Ironično intonirani uvodnik u New York Magazinea nedavno je odlično sumirao stav starije generacije o tzv. digitalnoj mladeži ili transparentnoj generaciji, kako su je neki sociolozi nazvali: 'Današnji mladi nemaju ni srama ni privatnog života. Male bitange suopsjednute životima slavnih i pornografijom, na internetu stalnoobjavljuju svoje privatne dnevnike, prostu poeziju i polugole fotke.Imaju više virtualnih no stvarnih prijatelja s kojima komunicirajuuglavnom polupismenim SMS-ovima, a stupanj koncentracije im je ravan nulite su poput mušica koje oblijeću od jedne do druge virtualne situacije.'
S druge strane, ideja privatnosti koju njeguje starija generacija je za mlade posve zastarjela i narcisistička. Budući da su odrasli u hipertehnološkom svijetu u kojem su ih kamere snimale još dok su bili embriji, njima se nekadašnja ideja o privatnom životu unutar četiri zida čini iluzornom i neodrživom. Kroz stalni videonadzor, nadgledanje komunikacija, mobilnih i internetskih te bankovnih izvadaka, društveni tragovi današnjih individua se pod zakonskim blagoslovom stalno snimaju i arhiviraju. U svijetu novih, dvadesetprvostoljetnih perspektiva, teze o ekshibicionizmu mladih bi se tako mogle lako izokrenuti.
Slijedeći tu logiku, mladi su zapravo ti koji vode 'zdrav' virtualan i digitaliziran život, dok se upravo starija generacija ne uspijeva prilagoditi suvremenom strujanjima, u čemu je koče zastarjele i očito precijenjene ideje o privatnom životu. Prozaično rečeno, nekadašnji dnevnik koji se zaključavao ključićem i držao pod uzglavljem zamijenio je javni i uglavnom lascivni Facebook profil.
Novi romantizam
Nove navike mlađe generacije već se niz puta okrstilo kao novi romantizam. Naime, mladi stalno traže i očekuju auditorij za svoje ispovijesti (tzv. nevidljiva publika, prema sociologinji Danah Boyd), a svoju su adolescenciju arhivirali i pomno dokumentirali te, mnogo važnije, podijelili s drugima.
Temelj geste permanentnog virtualnog autoeksponiranja u osnovi je ipak želja za komuniciranjem i za kontaktom s drugima. No u toj se društvenoj gesti često predviđaju potencijalni rizici koji nastaju neinhibiranim prokazivanjem intimnosti, primjerice kod potencijalnog poslodavca.
Na izvjesni način, mladi se nesvjesno otvaraju istom stupnju ranjivosti kao političari ili javne osobe. No internetska komunikacija, koju novi sleng opisuje terminima kao flaming (izmjena uvreda, često u forumima) ili sexting (slanje seksualnih poruka), zapravo je pojačao obrambenu ljušturu mladih koji su postali mnogo otporniji na nove komunikacijske modele. Stoga restriktivne mjere, kojima često pribjegavaju roditelji digitalne generacije, mogu zapravo često pružiti kontraproduktivne rezultate – mogu daljnje infantilizirati djecu te samo povećati njihov animozitet spram svijeta odraslih.
Cilj je dakako, u novom poglavlju vječne prepirke mladih i starih pronaći srednji put ili barem saslušati obje strane. Dijabolizacija interneta kao mjesta potencijalnog maltretiranja uglavnom dolazi od generacije koje se internetom koristi malo ili nikako, dok nepoznavanje internetskog slenga ne čini stariju generaciju beskorisno zastarjelom zato što umije koristiti samo elektronsku poštu, taj ionako prastari način komuniciranja.
No primjenjuju li oni u domeni interneta, s manjkom srama i viškom ekshibicionizma, slobodne navike za koje njihovi roditelji borili tijekom svoje mladosti?
