Prizor korporativnog svijeta par excellence -  ekipa u modernim poslovnim odijelima, lažni smiješak na licu, grupiranost oko glavnog menadžera poput centralnog svećenika. Dijele se zasluge za uspješno proveden računalni projekt, prozvani zaslužnici oduševljeno skaču, a čak i čistači dobivaju porciju pohvala, ali ne i Oni  – IT odjel,  logična

središnja točka cijelog projekta! Opisano vam zvuči malo žalosno? Doista, ogoljen od montiranog smijeha opisani prizor IT Crowda, prokleto smiješne britanske humoristične serije, nalikuje na okrutan mobbing i iskonsku nepravdu. Štoviše, cijeli mehanizam humora funkcionira upravo na specifičnoj poziciji IT odjela unutar imaginarne korporacije koja je izražena i na opisanoj ljudskoj, ali i na realnoj fizičkoj razini – IT odjel smješten je u zapušten podrum inače luksuzne zgrade.  Prema mnogima, čak 'više geek' od 'Teorije velikog praska' (Sheldon upravo doživljava ozbiljan napad panike),  IT Crowd nas upravo uveseljava četvrtom sezonom i iako 'izopćenici', Roy i  Moss, u IT sektor degradirani Richmond te među računala zalutala Jen pred gledatelja bacaju gomilu humora, iza duhovite površine krije se jedno od temeljnih, ali najtežih filozofskih i općeljudskih pitanja -  u čemu je smisao života?

Sizif niz padinu
Upitnost smisla čovjekovog postojanja vjerojatno nikada nije tako snažno i direktno postavljena kao sredinom sredinom XX. stoljeća kroz spekulaciju autora poput Jeana-Paula Sartrea i Alberta Camusa. Boga, tradicionalan jeftini recept za rješavanje problema smisla, gotovo više nije bilo – sjetimo se samo Nietzscheove objave njegove smrti. Napušteni svijet, a s njime i ljudski život ušao je u 'egzistencijalnu krizu' koja snažno odjekuje iz Camusovih riječi u 'Mitu o Sizifu' – 'suditi o tome ima li ili nema smisla živjeti, znači odgovoriti na temeljno filozofijsko pitanje'. Camusov zaključak, u ovom kontekstu osobno nam najvažnijeg autora, na prvi je pogled iznenađujući -  Sizifa, ličnost čiji život i radni zadaci tradicionalno predstavljaju paradigmatičan primjer teške besmislice, treba zamisliti upravo sretnim? Otkud ovakva ludost? Camus od nas traži zaokret pogleda – pomicanje fokusa s lika koji s grčem na licu gura kamen uzbrdo na trenutak povratka prema kamenu i moment 'odmora', jer 'taj je čas, čas svijesti. U svakom od tih trenutaka, kada on napušta vrh i spušta se malo-pomalo prema skloništima bogova, on je nadmoćniji od svoje sudbine'. Trenutak je to spoznaje apsurda koja Sizifa čini sretnim. No kakve veze imaju antički mitološki junak, spekulacija alžirskog Francuza i imaginarnog IT odjela?

Jeste li pokušali restartati računalo?
Sam Camus bio je zainteresiran za životnu poziciju radnika u tvornicama i uredima. Njihov život doživljavao je apsurdnim poput Sizifova – 'današnji radnik radi svakog dana u svom životu na istim zadaćama i ta je sudbina jednako apsurdna.'  Iako Camus nije dočekao svijet korporativne IT industrije, pozicija Roya i Mossa podržava poziciju apsurdnosti - njihov su posao beskonačne intervencije na besmislenim problemima, jer obično biće u odijelu nije uštekalo PC u struju. IT-ovci su svjesni apsurdnosti vlastite egzistencije unutar korporacije, što Roy i Moss redovito izražavaju primjedbama o tome da ih nitko ne voli, a apsolutni je vrhunac  trenutak u kojem sami aparatom zamijene vlastite profesionalne usluge - 'Hello IT. Have you tried turning it off and on again?' ponavlja nasnimljeni Royev glas. U apsurdnom svijetu ne uspijevaju ni šale – Jen na izlaganju pred dioničarima uzbuđeno predstavlja podvaljenu kutiju 'Interneta' koja leži na vrhu Big Bena, a koju su 'starješine Interneta' pružile njoj na korištenje, jer svi potpuno apsurdno povjeruju da je to doista cijeli Internet!  Posao je očito apsurdan, pa je pitanje kako postati sretan Sizif i IT-ovcima izmamiti smiješak na lice u tragičnoj spoznaji? Autori poput Camusa sjajno su uobličili i označili problem, no nije nužno da pružaju odgovore sasvim prihvatljive novim generacijama.

Camus gamer
Camus je preminuo dok su računala bila veličine spavaće sobe, a Sartre dvije godine prije nego što će legendarni Commodore 64 i ZX Spectrum krenuti stvarati pionire gamere. Specifičan 'geek' svijet IT-a i uz njega razvijena kultura obojici je stoga bila nepoznanica. 'Radnici' o čijoj su se egzistenciji i apsurdnosti postojanja oni brinuli jesu 'plave' i 'bijele' kute – svijet pokretnih traka i jednoličnih radnji te birokratizirana zajednica genijalno zahvaćena još u Kafkinim romanima. Royeva i Mossova svakodnevica

također je u poslovnom aspektu jednako apsurdna i rutinizirana, ali s elementom koji je Camusovoj generaciji bio stran. Blockbustersko uprizorenje superjunaka, stripovi u boji, Guitar Hero, 3D pucačine, RPG i društvena mreža 'friendface' klasični su elementi radnog 'geek' IT ambijenta... Dok dušebrižnički nastrojeni psiholozi obično u svemu navedenom uviđaju izrazito negativne posljedice, participiranje u svijetu nalik Jensenovom, tzv. 'društvu snova' to nikako nije. Camus nas opravdano poziva da pogledamo Sizifov izraz lica dok otpusti kamen i krene prema dnu doline, ali poanta je u tome što moderni Sizifi, osim same spoznaje apsurda, imaju na raspolaganju virtualnu sferu čija je uloga dobro izražena u jednostavnoj, ali dubokoj rečenici iz jednog amaterskog videa: 'Da nema interneta, svi bi bili u kurcu.'  Je li to običan bijeg od mučne realnosti i često spominjani eskapizam? Za Camusa i Sartrea život je bio samo jedan – ovaj ovdje i sada, od krvi i mesa, koji besmisleno brzo prođe. Za nas život više nije samo jedan – različiti virtualni identiteti tvorac su novog života koji egzistira ništa manje realno od nas samih. Dok smo u poslovnom životu najčešće klasični Sizifi suočeni s apsurdnim zadacima, virtualnost nam omogućava brze skokove u druge živote.  Roy i Moss stoga dijele Sizifovu sudbinu, ali ovaj put s iPadom u rukama. A to je već nova apsurdna situacija.