Nakon niza gladnih godina negativnog gospodarskog rasta, rastuće nezaposlenosti i poniranja državnih financija, uobičajene rekapitulacije na prijelazu iz godine u godinu nužno su frustrirajuće, depresivne i pesimistične. S Vladom koja nam svakoga četvrtka nudi nove i nove kosti za glodanje, a onda još i usput, tek tako, telefonski, odlučuje o novim milijunima eura zaduženja, teško je i najoptimističnijima nazrijeti već otrcano svjetlo na kraju tunela
Rekapitulira se i prvih šest mjeseci članstva u EU-u i kuka se jer nismo profitirali, pa ćemo postati neto gubitnici. Premda i u odnosima s EU-om ima dosta nepotrebnih lutanja, 'profitiranju od Unije' bi trebalo pristupati puno opreznije. U jednoj od četiri knjige o pridruživanju Hrvatske EU-u Instituta za javne financije i Zaklade Friedrich Ebert, još su 2004. - kada se očekivalo da će Hrvatska postati članicom 2007. - Cuculić, Faulend i Šošić predvidjeli da bi neto gubitak za proračun u prvoj godini članstva mogao iznositi oko 1% BDP-a. Hrvatska nije postala članicom 2007., BDP i proračunski deficit su 2013-14. nepovoljniji od očekivanih u 2007., pa će neto gubitak za proračun u prvoj godini članstva vjerojatno biti i veći. No, u odnosima s EU-om ne smije se promatrati samo gubitak/dobitak za proračun, već sveukupni gubitak/dobitak za državu, koji bi uz umješno upravljanje mogao rezultirati mnogo većim - iako teže mjerljivim i dugoročnijim - neto dobitkom.
Stoga bi - da 'pravdanjem pustijem ne tratimo vrijeme', kako je davno rekao Stanko Vraz - valjalo već jednom početi promišljeno upravljati. Hrvatska je svojevoljno ušla u EU, stručnjaci su ukazivali na očekivane promjene na prihodnoj i rashodnoj strani proračuna, ali i na ostale neminovne promjene koje bi – uz adekvatne politike – mogle nadoknaditi čiste proračunske gubitke. Jesu li se političari, pa i sami građani, informirali o tim neminovnim promjenama, to je već druga tema.
Europski fondovi uvjetovani su kvalitetom upravljanja
EU ima zacrtane ciljeve društvene, ekonomske i teritorijalne konvergencije, te strukturne i investicijske fondove za postizanje tih ciljeva. A sredstva iz fondova sve više se uvjetuju kvalitetom upravljanja u članicama. Nije intencija kažnjavati 'nekvalitetne' članice, već spriječiti da njihove neodgovorne ekonomske i fiskalne politike ugroze postizanje ciljeva Unije.
Europska komisija je upravo objavila analizu pokazatelja društveno-ekonomskog razvoja (infrastrukture, zdravstva, obrazovanja, zaposlenosti i zaštite okoliša), makroekonomske situacije i korištenja europskih fondova u razdoblju od 1980. do 2010. Društveno-ekonomski razvoj bio je brži u članicama sa zdravim fiskalnim politikama, posebice u onima s nižim razinama proračunskog deficita i duga. Fondovi su učinkovito doprinosili postizanju društveno-ekonomskih ciljeva Unije, osobito u članicama sa zdravim makroekonomskim i fiskalnim politikama, pa time i nižim razinama državnog duga i inozemnih obaveza. Pokazatelji društveno-ekonomskog razvoja su uglavnom niži u novih članica, no izuzetak su Slovenija i Slovačka koje nadmašuju Belgiju, Portugal i Finsku. Najlošiji su pokazatelji Bugarske i Rumunjske, a najbolji Irske, Švedske, Danske, Njemačke i Nizozemske.
Zaključak je jasan: samo zdravi makroekonomski i fiskalni okvir može ubrzati društveno-ekonomski razvoj članica, pa je uvjetovanost fondova kvalitetnim fiskalnim i makroekonomskim politikama neophodna i za postizanje društveno-ekonomskih ciljeva i za učinkovito korištenje fondova. Europska komisija će se, sasvim sigurno, rukovoditi rezultatima te analize kako bi „spriječila članice da provode hazarderske politike koje bi ugrožavale njihove ekonomije i negativno se prelijevale na druge članice“.
Načela promišljenoga upravljanja
Riječ je o još jednoj od analiza koju bi trebali pročitati gorljivi zagovornici teze da će fiskalna konsolidacija ugroziti ekonomski rast i društveno-ekonomski razvoj.
Za provođenje fiskalne konsolidacije, neophodno je kvalitetno upravljanje. Sve bi se vlade, pa i hrvatska, suočene s velikim očekivanjima građana, problematičnim proračunom i visokim dugom - pa time i sve manjim povjerenjem građana - mogle voditi McKinseyevim načelima promišljenoga upravljanja. Vlada koja želi povratiti povjerenje građana, posebice u ekonomski sve oskudnijim prilikama, mora ponuditi i nešto što će se i građanima vrlo vidljivo i shvatljivo iskazati kao ispravno i razumno. Traži se discipliniraniji, sistematičniji pristup rješavanju problema, odnosno promišljenije upravljanje. Umjesto ideološki, vodeći će ljudi morati postupati racionalno i analitički, te biti spremni napustiti stare ideje i metode koje više ne funkcioniraju. Vodeći ljudi u javnom sektoru mogu se promišljenim upravljanjem uzdići iznad stranačkih rasprava i politiziranih tema te omogućiti stvarne pomake u rješavanju i najtežih problema društva. Izdvojena su četiri ključna načela:
Odlučivanje na temelju čvrstih dokaza podrazumijeva kvalitetne i pravovremene podatke i statističke analize (Državnog zavoda za statistiku, Ministarstva financija, Zavoda za zapošljavanje, Zavoda za zdravstveno osiguranje, i dr.), neophodne za donošenje utemeljenih odluka (pri sastavljanju proračuna, mjerama za poticanje zapošljavanja, reformi zdravstva…). Uz to slijedi i praćenje postignuća Hrvatske na međunarodnim ljestvicama (primjerice konkurentnosti, lakoće poslovanja, korupcije) i uklanjanje nedostataka koji nas vuku prema donjim dijelovima ljestvica.
Veći angažman građana bi se postigao već i provođenjem mjera na koje se Hrvatska obavezala u okviru Partnerstva za otvorenu vlast, što bi omogućilo veću transparentnost, odgovornost vlasti i sudjelovanje građana. Vlada bi tako mogla bolje zadovoljavati potrebe građana, prebaciti dio tereta odgovornosti s države na građane, pa čak i u nepovoljnijim financijskim uvjetima pružati kvalitetnije javne usluge.
Sustavno motiviranje i ulaganje u stručnost i znanja zaposlenih u javnom sektoru. Umjesto stalnih prijetnji i paušalnih smanjivanja plaća, neophodna je reforma s nagrađivanjem prema rezultatima rada, uz kontinuiranu praktičnu obuku, razvijanje specijaliziranih znanja posebice u kritičnim sektorima poput infrastrukture i transporta, te u upravljanju rizicima (primjerice javnog duga). Traži se koordinacija i odgovornost sudionika svih dijelova javnog sektora s ključnim ljudima koji će predviđati, procjenjivati i rješavati konkretne probleme. Vlada koja će se istinski posvetiti motiviranju i unapređenju javnog sektora, lakše će i dinamičnije provesti i sve neminovne strukturne reforme.
Čvrsto partnerstvo državnog, privatnog i civilnog sektora može bitno popraviti postupke javne nabave i time postići značajne uštede javnih sredstava, ali i omogućiti prepuštanje dijela javnih usluga privatnom i/ili civilnom sektoru, koordiniranje obrazovnog sustava s potrebama gospodarstva, i sl.
Načela promišljenog upravljanja sve se više ističu i u teoriji i u praksi brojnih zemalja, no za njihovu je primjenu svugdje – pa tako i u Hrvatskoj - neophodna politička želja i volja za drukčijim pristupom upravljanju, spremnost da se krene novim putovima i da se napuste oni koji nisu davali pozitivne rezultate. Ne bi li tako promišljena budućnost već i u 2014. mogla Vladi biti izazov da počne 'puniti svoje žitnice'? Jer, da ponovimo Vraza „A pravdanjem pustijem dok tratite vrijeme, žitnice si puni svako ino pleme“
