U ovo vrijeme prije 34 godine, hrvatski klubovi dominirali su scenom bivše države. Hajduk i Dinamo su u utrci za naslov ostavili iza sebe i finalista Kupa UEFA, Rijeka se spremala osvojiti kup. Danas? Dinamo koristi prvenstvo kao pripremu za Ligu prvaka, Rijeka se polako diže, a Hajduk igra finale kupa protiv Lokomotive i nije favorit
Požutjeli i ofucani Tempo iz srpnja 1979., spašen s nekog prašnjavog tavana. Iako je zagrebačka SN Revija (kasnije Sprint) bila kvalitetnija, izbor tema te razina tekstova i ovdje su bili znatno iznad većine onoga što danas prolazi za novinarstvo. Ali pustimo sad to – jer baš je ta '79 bila jedna od najvećih godina za hrvatski nogomet.
U prvenstvu koje je završilo, Hajduk i Dinamo pomeli su konkurenciju i završili poravnati na vrhu ljestvice ispred Crvene zvezde. Možda je crveno-bijele izmorila europska kampanja, jer su dospjeli do finala Kupa UEFA i ondje s ukupnih 2:1 u dvije utakmice poraženi od Borussije Mönchengladbach. No u domaćoj ligi su Splićani i Zagrepčani bili znatno bolji, ostvarivši čak devet bodova prednosti – prisjetimo se, tad se za pobjedu dobivalo dva boda.
Hajduk je osvojio naslov zbog bolje gol-razlike, nakon što je propala Dinamova tužba da u utakmici koju je na Kantridi izgubio 2:1 jedan igrač Rijeke (Edmond Tomić, doveden iz prizrenske Lirije) nije imao pravo nastupa. Trijumf hrvatskih klubova upotpunila je baš Rijeka osvojivši kup drugi put zaredom; Osijek je izborio opstanak, Zagreb ispao iz lige...
I tako, u broju objavljenom 25. srpnja 1979., Tempo se raspisao o novoj sezoni koja je upravo bila počela, a Hajduk i Dinamo dobili su ponajviše prostora u magazinu. U oba slučaja riječ je o fascinantnom štivu koje nam tumači neke stvari iz prošlosti, ali itekako navodi i na zaključke o sadašnjosti.
Ante Žaja, generalni sekretar Hajduka u intervjuu koji potpisuje Edo Pezzi objašnjava u čemu je veličina 'Majstora s mora' i zašto je to, kako se u uvodu kaže, 'najbogatiji klub u zemlji'. 'Nemojte zaboraviti da Hajduk ima 100 tisuća navijača! I svaki od njih nam želi na neki način pomoći', kaže Žaja. 'Snaga Hajduka je u kolektivnom radu, u ljubavi, fanatizmu kad je u pitanju bijela boja. Radilo se puno, do kasno u noć, ali mislim da naši navijači mogu biti zadovoljni.'
Sezona ranije je bila teška, unatoč naslovu – Hajduk je u ranoj fazi kupa ispao od zrenjaninskog Proletera, uslijedila je i nesretna eliminacija iz Europe od Arsenala (2:1 i 0:1), a tijekom zimske stanke klub je napustio Slaviša Žungul, njegova najveća zvijezda i šest godina zaredom prvi strijelac Hajduka – pobjegao je u Ameriku i više se nikad nije vratio. Pripremalo se i za prelazak na novi, veliki i moderni stadion, a nije bilo novih pojačanja: Pezzi pita Žaju zašto nitko nije došao, iako je 'Hajduk uvijek volio poneku novu zvijezdu, splitsko podneblje rado prima pojačanja...'
'Pa mi smo se pojačali više od svih ostalih!', odgovara Žaja. 'Još lani se vratio Tomislav Ivić, a sada i Biće Mladinić.' I doista, Ivić je s prvom momčadi radio na tada najsuvremenijim taktičkim inovacijama, a Mladinić se brinuo za sve selekcije i nadgledao napredak omladinske škole. Klub je ostvarivao profit ('pola proračuna osiguravamo od prodaje ulaznica') i sve je išlo u pravom smjeru, pa je Žaja hladno najavio: 'Pripremit ćemo se da u Kupu prvaka odemo što dalje. Možda i do samog kraja. A na domaćoj sceni? Znate što obično Ivić govori – Hajduk nije Hajduk ako nije u vrhu.'
Tempo je u istom broju intervjuirao i Dinamovog trenera Vlatka Markovića, koji kaže da je cilj dosegnuti ono što je klubu u prošloj sezoni za dlaku izmaklo, a to je naslov prvaka. Kako? Iskusni lisac tvrdi da na taktičkom planu priprema nešto novo, što će pojačati fizičku kondiciju i izdržljivost ekipe, ali prije svega je svjestan da izbirljiva zagrebačka publika traži atraktivnu igru. 'Ja sam pristalica otvorene igre u kojoj uvijek treba dati gol više od suparnika', kaže Marković. 'Za mene je oduvijek bio bolji rezultat 4:3 nego 1:0.'
I zaista, u prvom kolu je Dinamo torpedirao Partizan čak 5:1 (hat trick postigao je Mario Bonić i time zaslužio poster na duplerici Tempa), a nadu je davao i uzlet mladih igrača: Zajeca, Mlinarića, Kranjčara, Bogdana, Deverića... U zaključku intervjua kaže se: 'I ove će sezone plavi jurišati na taj toliko željeni trofej do kojeg nisu došli već 21 godinu.'
Sezonu 1979./1980. Dinamo je završio na 12. mjestu, ali je osvojio kup – prvi trofej poslije posve sušnog desetljeća – a u Kupu UEFA je ispao u prvom kolu od Perugije. Dvije godine kasnije njegov san o naslovu ispunio je jedan drugi Bosanac. Hajduk je preselio na Poljud, stigao do četvrtfinala Kupa prvaka i onog mitskog uzvrata s HSV-om, gdje je opet ispao na pravilo gola u gostima, dok je u prvenstvu bio tek peti. Naslov '79 bio mu je posljednji u bivšoj državi. Rijeka je bila 11., u četvrtfinalu Kupa kupova 'na gusto' je ispala od Juventusa (0:0, 0:2); Osijek je ispao iz lige, Zagreb se vratio u nju.
Što je od svega ostalo? U 'imitaciji' prvenstva koja se danas igra, Dinamo i Hajduk su dva suprotna pola: 'Ko minus i plus, Amer i Rus, korov i hibiskus', što bi rekao Tonči Huljić. Prvi ima novac i rezultate, ali ne i podršku navijača; drugi sve suprotno.
Hans-Joachim Watzke, generalni 'sekretar' Borussije Dortmund, jednom se prisjetio početaka stvaranja ove nove momčadi koja je zaludjela svijet i dospjela u finale Lige prvaka, unatoč tome što je prije samo nekoliko godina bila na rubu bankrota. 'Sjeli smo i analizirali situaciju. Znali smo da se u srcu svake krize nalazi prilika. Pitali smo se: što je najvažnija stvar koju naši navijači očekuju od nas? Odgovor je bio: žele da budemo pošteni i nepatvoreni, da damo sve od sebe, radimo kolektivno i više od drugih – na terenu i izvan njega. To je postala naša nova filozofija.'
Može li ova priča biti pouka za Hajduk i prisjećanje na ono što je bit kluba? Hajdukov problem danas nije samo financijske i rezultatske prirode. Problem je što mu talente čak i iz regije uzimaju Dinamovi i inozemni skauti, što igrači mlađeg gradskog 'brata' izjavljuju da im Hajduk 'ne predstavlja ništa posebno', a treneri poput Tomice Ivkovića (mladog golmana one Dinamove generacije iz 1979.) javno dovode u pitanje njegovu veličinu. Hajduk igra finale kupa protiv Ivkovićeve Lokomotive, a njegov trener Igor Tudor priznaje da su gosti favoriti – što je najgore, to je i istina. Mnogi će reći da je od Hajdukove veličine ostala samo fanatična navijačka ljubav, što je dugoročno i najvažnije. Ali nije dovoljno.
Watzke je, međutim, rekao i ovo: 'Ako njemačkom navijaču kažete da je mušterija, on će vas ubiti'. Radikalna izjava, no Dinamovi čelnici ne moraju brinuti o tome da će im život biti ugrožen: oni svoje navijače ne tretiraju (ni) kao mušterije. Ako vas već nisu proglasili nepoželjnime na Maksimiru, onda se vjerojatno pitate što tu uopće radite.
Dinamo je toliko jači od svih domaćih suparnika da bi i sa svojom drugom momčadi osvojio naslov – ova je sezona u svijetu i u povijesti nogometa jedinstveni dokaz da je takva hipoteza i empirijski točna. No Dinamov trener prije koji tjedan izjavljuje: 'Nije mi uopće bitno hoćemo li zabiti jedan ili pet golova, važnije mi je da ih ne primamo'. Potpuno suprotno od onoga što je trener govorio prije trideset i više godina, zar ne? Niz utakmica u kojima je Kelava sačuvao mrežu predstavlja se kao veliki uspjeh, a zagrebački kibici sve manje toga imaju za vidjeti u Maksimiru – službeno je objašnjenje da se Dinamo već priprema za nastupe u Ligi prvaka iduće sezone. Tako je bilo i lani – a onda, kad su dospjeli u obećanu europsku zemlju, svi su jedva čekali da ta mučna epizoda što brže i što bezbolnije završi...
Jer Dinamova mušterija više nije navijač – njegove su mušterije veliki klubovi koji od njega kupuju igrače, kao i UEFA koja ga nagrađuje za igranje u njenom elitnom natjecanju. U takvom svijetu Dinamu navijači niti ne trebaju. Barem ne dok jednom ne izostane plasman u Ligu prvaka.
Rijeka? Svaki razuman ljubitelj nogometa mora joj držati palčeve da nastavi s usponom, da na što više utakmica ima po desetak tisuća ljudi, da sagradi taj novi stadion, da se bori za naslov i opet uhvati u koštac s nekim europskim velikanom. Kamo sreće kad bi sličnim putem uskoro krenuli i Osijek, Istra ili netko treći koji znatnom broju ljudi u svome gradu ili regiji nešto doista znači.
RNK Split možda vam je simpatičan. Lokomotiva možda igra najbolji nogomet u ligi. Ali klinci ne odrastaju maštajući kako će nositi njihov dres.
Pravi je problem, međutim, u tome što je sve manje i onih koji sanjaju Hajdukov ili Dinamov.