Prije neki dan, pri ispraćaju moje drage prijateljice i velikog borca za ljudska prava Biljane Kovačević-Vučo, u zaista prenapučenoj sali krematorija primijetio sam pored sebe jedno neuobičajeno stvorenje. Dječak, dosta sitan, u sivom odijelu i s nekom ukusnom kravatom, s naočalama, uredno počešljan i veoma dostojanstven. U skladu s trenutkom držao se ozbiljno, a ja sam se spontano pomaknuo da on bolje vidi. Djelovao je kao da ima desetak godina (ima dvanaest, doznao sam kasnije); upamtio sam ga ne samo zato što je izgledao baš kao Harry Potter, već mnogo više zbog tog dostojanstvenog držanja, svojstvenog nekim ljudima malog rasta. Iz nekog razloga nije djelovao kao neki starmali vunderkind. U drugoj nekoj prilici vjerojatno bih ga bio oslovio (obavezno s 'vi', takav je).

Sutradan, međutim, vidim dečka na televizijskim vijestima: zove se Rastko Pocesta. Odakle on u vijestima? Zato što mu prijete ekstremni desničari, navijači i ostala klerofašistička banda. Zašto bi neko prijetio klincu od dvanaest godina? Dobro: u društvu u kojemu cucku netko odreže sve četiri šape i ostavi ga da krvari, u društvu u kojemu možete izgubiti glavu jer je netko pomislio da ste navijač drugog tima, u društvu u kojemu vas svaki komad govedine može besplatno prebiti na 'patriotskoj' osnovi – sve je moguće i zamislivo.

Ispalo je da se mali dostojanstveni pametnjaković, koji usput piše i antinacističke knjige, zamjerio upravo toj ekstremno desnoj šovinističkoj margini jer ima blog i Facebook stranicu, pa tamo piše sve što mu padne na pamet. Na primjer: da je Kosovo nezavisno, da tu pomoći nema i da ga treba priznati, i slične iritantne priče koje nekako prirodno spadaju uz nekoga tko je došao na ispraćaj jednoj Biljani Kovačević-Vučo, zvanoj BKV, a da je nije poznavao.

Dobro, sad, ima takvih klinaca od dvanaest godina koji imaju mišljenja o raznim stvarima, a internet im je otvorio cijeli svijet. Nekada su se isticali u kvizovima, završavali škole prije vremena i to. Dobar dio njih djelovao je dosadno i izvještačeno, artificijelno, kakbirekli. Oni pravi bili su i ostali skroz OK (znam neke), uglavnom nisu od sebe napravili genije – što je možda znak da su zaista pametni. Moguće je da se ovaj naš Rastko Pocesta pomalo sujetno dizajnirao prema Harryju Potteru - svi smo mi sujetni, čak i s dvanaest godina. Ali, za ime Božje, zašto bi netko prijetio tom klincu? Zašto im od zaista poštovanja dostojne, mada malene populacije onih koji misle to isto, baš taj klinac ide na živce? Moja stručna i obaviještena procjena je: zato što je mali i sitan, zato što djeluje krhko i bespomoćno. Ne znam odakle je obitelj Pocesta, ali kršteno ime Rastko može se naći samo među Srbima i Slovencima. Možda je i to nekome bilo dovoljno: takvi pobjesne na samu pojavu Drugosti.

Policija hoće, a za sudove ne znamo. Naime, nekidan je stanovita sutkinja odbacila optužnicu za prijetnju i ugrožavanje sigurnosti protiv šest navijača Partizana koji su nasred stadiona, za vrijeme tekme, prijetili novinarki TV B92 Brankici Stanković da će 'završiti kao Ćuruvija' (Slavko, ubijeni novinar i novinski izdavač); još su pritom bacali i na kraju izboli gumenu lutku iz sex-shopa koja je predstavljala Brankicu; 'in effigiae', što bi rekla Sveta Inkvizicija spaljujući sliku ili lutku nekog heretika koji je bio dovoljno pametan da se udalji na vrijeme. Sutkinja je, dapače, uputila kolegicu Stanković da podnese privatnu tužbu za uvredu. Policija, međutim – moramo im to priznati – nije povukla osiguranje koje pruža Brankici Stanković, što god sud mislio.

Zatim: na suđenju onoj navijačkoj bandi koja je ubila onog Francuza Bricea Tatona u sred Beograda, jer da je bio Francuz, poštovani publikum aplaudira optuženima, a sudac ne isprazni sudnicu. Pritom se iz dana u dan sve jasnije vidi da je ta njihova razzia bila brižljivo planirana: došli Francuzi, 'ajmo ih razbiti.

Jučer, u četvrtak, iz Njemačke je konačno izručen čuveni novosadski Firer Goran Davidović, osuđen na godinu dana zatvora zbog nasilništva i širenja rasne, vjerske itd. mržnje. Čekaju ga još neki kazneni postupci. Websiteove tog šljama ne čitam, pa ne znam je li bilo trijumfalnih reakcija poput onih radikalskih prijetnji tipa 'Vidjet ćete vi svoje čim se vojvoda Voja vrati iz tog Haaga'. Da će na budućim suđenjima Davidoviću biti sličnih cirkusa, izvjesno je.

Sve to na stranu, mene zapravo najviše brine taj dvanaestogodišnji klinac. Pokušavam se staviti na njegovo mjesto, ali i na mjesto njegove obitelji (ipak imam unuke koji su blizu njegove dobi). Uvjeren sam da svaki dvanaestogodišnjak koji ima ideje koje želi izraziti - ima pravo na to. Ako se te ideje nekome ne svide – nitko ne brani polemiku, ali ovima koji mu prijete polemika argumentima nekako nije svojstvena. Znam da starmali vunderkindi umiju ići na živce, znam i da investirane roditeljske ambicije i frustracije znadu upropastiti klincima i klinkama živote. Ali, ovi koji tom klincu Rastku Pocesti prijete, uzimaju ga kao odraslog i punopravnog neprijatelja prema kojemu je sve dozvoljeno. Nitko nije rekao: 'Dosta, klinac, ne seri, pojma nemaš, šmrkavac!' Ne, oni mu prijete i očito ga smatraju ravnopravnim protivnikom.

Ne znam, pogledat ću bolje te Rastkove sastave da vidim zašto taj ološ s njime ne polemizira niti ga otpisuje kao nadobudnu mlađanu budalu, već mu prijeti. Bojim se samo da ću ustanoviti da je dečko pametniji od njih, da ima bolja argumenta i da je spretniji polemičar. Toga se plašim.