Pravašica potpredsjednica Vlade i ministrica unutarnjih poslova; HSLS-ovac ministar gospodarstva; HSS-ovac ministar poljoprivrede ili turizma; član Bloka umirovljenici zajedno na čelu ministarstva rada i socijalne skrbi; član Zagorske demokratske stranke ministar regionalnog razvoja, a čelnik Hrvatske demokršćanske stranke ministar zdravstva... Tako bi možda mogla izgledati raspodjela resora u budućoj hrvatskoj Vladi pobijedi li na sljedećim izborima za Hrvatski sabor koalicija predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom. Uostalom, HDZ-u su se posljednje dvije godine na europskim izborima koalicije itekako isplatile. Prvo je stranka Tomislava Karamarka (ne)očekivano trijumfirala na prvim europskim izborima održanima u Hrvatskoj u travnju 2013. osvojivši 32,86% glasova birača, a zatim je godinu dana kasnije na sljedećim izborima za Europski parlament pobijedila još uvjerljivije dobivši 41,42% glasova. Uz osjetno veći postotak podrške birača HDZ je u tih godinu dana povećao i broj stranaka u svojoj koaliciji te je Hrvatskoj stranci prava dr. Ante Starčević (HSP AS) i Bloku umirovljenici zajedno (BUZ) pridružio i Hrvatsku seljačku stranku (HSS), Zagorsku demokratsku stranku (ZDS) i Hrvatsku demokršćansku stranku (HDS). Posljednja je HDZ-ova koalicijska akvizicija Hrvatska socijalno-liberalna stranka (HSLS), a moguće je da će sadašnji sedmeročlani izborni savez uskoro dobiti još koju stranku članicu.

Nastavi li ovakvim tempom i ideološkom širinom rasti HDZ-ov savez, na izborima bi mogla pobijediti dosad najbrojnija koalicija, a u novu bi Vladu mogao ući dosad rekordan broj političkih stranaka. Ostvare li se pritom najave o smanjivanju broja ministarstava te o stručnosti kao glavnom kriteriju odabira čelnih osoba pojedinih vladinih resora, pitanje je koliko će buduća Vlada uopće biti HDZ-ovska. Ili je širenje koalicije zapravo politički manevar nakon kojega će HDZ dominirati i Saborom i Vladom, a svi ostali biti zadovoljni što su uopće u pobjedničkom taboru. No, HDZ-ovo ustrajavanje na koalicijskoj ‘sedmorki’ ili možda ‘osmorki’ uključi li se u koaliciju i HRAST, moglo bi u konačnici biti preskupo plaćeno izborno koaliranje iz jednostavnog razloga što bi HDZ čak i samostalno mogao osvojiti najveći broj zastupničkih mandata na sljedećim parlamentarnim izborima. Korelacija već postoji. Nakon što je HDZ 2000. poražen na izborima osvojivši samo četvrtinu glasova birača nasuprot trijumfu SDP-ove i HSLS-ove koalicije koja je dobila gotovo 41%, četiri godine poslije HDZ je samostalno pobijedio na parlamentarnim izborima te naknadno potražio koalicijske partnere. Kukuriku koalicija je 2011. također pobijedila s otprilike 41% glasova, a HDZ nije podržao ni svaki četvrti birač. Zbog niza neuspjeha aktualne vlasti predvođene SDP-om i HNS-om političko se raspoloženje u zemlji promijenilo te sada HDZ vodi u svim ispitivanjima javnog mnijenja. Ipak, Tomislav Karamarko ne može biti posve siguran da njegovo prvo mjesto u anketama i pretpostavljeni najveći broj zastupničkih mjesta osvojenih na predstojećim izborima za Sabor automatski znači i sastavljanje nove Vlade.

Zbog toga je u pravu kada teži maksimiranju glasova birača koji se protive aktualnoj vlasti. To je racionalno političko ponašanje, baš kao što je racionalno bilo i sastavljanje Kukuriku koalicije. Ipak, nije svejedno osvoji li se natpolovična parlamentarna većina s optimalnim ili prevelikim brojem stranaka u koaliciji. HDZ-u se zasad najviše isplatio ulazak u koaliciju stranke Ruže Tomašić, zapravo nje same sudeći ponajprije prema broju preferencijskih glasova koje je čelnica najjače pravaške stranke osvojila na europskim izborima ove i prošle godine. U tu kategoriju ulazi i koaliranje s HSS-om kao s ideološki bliskom strankom s izbornim utvrdama te eventualno s Blokom umirovljenici zajedno s obzirom da se Hrvatska stranka umirovljenika (HSU) unutar Kukuriku koalicije politički u potpunosti devalvirala. Međutim, koalicija HDZ-a sa ZDS-om te osobito s HDS-om ne stvara nikakvu političku sinergiju jer te stranke zbog neprepoznatljivosti de facto ne postoje u percepciji birača, dok je koaliranje s HSLS-om isplativo jedino čelništvu socijal-liberala koje je na taj način, nakon gubitka parlamentarnog statusa 2011., osiguralo saborski klub te vjerojatno jedno ministarsko mjesto. HSLS ne donosi HDZ-u nikakvu ‘dodanu vrijednost’ nego mu samo oduzima mandate jer će i ono malo preostalih birača HSLS-a potražiti ideološki prihvatljiviju stranku ili koaliciju, jer je sada glas za HSLS doslovce glas za HDZ. S druge strane, saborska je mjesta namijenjena HSLS-u Tomislav Karamarko trebao kao osigurač ostaviti vlastitoj stranci, a ne stranci koja je 2009. podržala Ivu Josipovića, a sada podržava njegovu suparnicu, koja se 2009. žestoko protivila Milanu Bandiću, a sada je s njim u koaliciji i koja je posljednja četiri izborna ciklusa bila u najrazličitijim koalicijima i iz njih redovito izlazila: 2000. sa SDP-om, 2003. s DC-om, 2007. s HSS-om, a sada s HDZ-om kojemu je već okrenula leđa izašavši iz Vlade 2010.

HDZ-ovo koaliranje s HSLS-om pokazuje da pri tvorbi izbornih koalicija treba znati ‘stati na loptu’. HDZ će, ne promijeni li se značajnije raspoloženje birača sljedećih godinu i pol, sigurno pobijediti na parlamentarnim izborima. No, tu bi pobjedu HDZ mogao preskupo platiti ne samo prevelikim ustupcima ni po čemu relevantnim partnerima u koaliciji nego i riskiranjem stabilnosti saborske većine. Jer nije nebitno hoće li HDZ u toj većini imati deset mandata više ili manje. Paradoksalno, Tomislavu Karamarku pomoglo bi kada bi se u hrvatski model za parlamentarne izbore uvelo preferencijsko glasovanje koje bi barem djelomice profiltriralo broj stranaka i njihovih kandidata na listama. Bi li u tom slučaju HSLS doista osvojio tri saborska mjesta na koalicijskim listama s HDZ-om? Ili bi birači HDZ-a i ideološki bliskih stranaka jednostavno glasovali za svoje...