Svaki će lonac oni poklopiti, kažemo, samo će se oko jednoga vrtjeti kao oko vruće kaše. Čak i kada u javnosti prokulja bijes koji prijeti ozbiljnom eskalacijom nereda, ali i političkom štetom za samu stranku, ustrajno će glumiti neinformiranost i doslovno se sakriti u mišju rupu. Nije Milanović bio potpuno u krivu kad je nedavno iskoristio ovu figuru, iako sasvim sigurno nije imao na pameti temu na kojoj se - ruku na srce - ni on sam u četiri godine nije proslavio.

Riječ je o nogometu, naravno.

U općoj kakofoniji i ubrzanom ritmu kojim se smjenjuju događaji od kojih svaki izgleda kao nova epizoda premijerovog buđenja iz zimskog sna - gdje je na špijunskoj aferi sa Slovenijom načeo HDZ, na švicarskom franku ga neutralizirao, a na izbjegličkoj krizi i operetnom ratu sa Srbijom prešao u kontranapad - nedostaje još samo ključna završnica kako bismo izbore i službeno proglasili u najmanju ruku neizvjesnima. A ona mu stoji na pladnju; ili će zabiti volejčinu, ili bi komotno mogao promijeniti vlastito prezime u Sivonjić. Tko makar površno prati sport, naime, sjetit će se spektakularnog poteza igrača koji je sa dva metra uspio promašiti prazan gol veličine četrnaest kvadrata.

Nogomet, dakle; ovih ćete dana listajući internetske portale - jer većina dnevnih novina živi u nekoj svojoj paralelnoj i strogo kontroliranoj stvarnosti - naletjeti na tri nova detalja u ovoj trakavici. Najprije je jedan sudac krađom uspio uništiti hrvatsku derbi između Hajduka i Dinama, sraz koji je čak i u europskim okvirima još uvijek vrlo relevantan i cijenjen, pa je jedva utekao od linča bijesnih Splićana.

Potom je za izbornika nacionalne nogometne vrste dekretom postavljen trener kojemu je praktički jedina referenca lutanje između Dinama i njegovih bezbroj filijala, što je samo do kraja razgolitilo ionako poznatu činjenicu da reprezentacija služi samo kao prodajni izlog nogu iz asortimana Zdravka Mamića. I izazvalo provalu negodovanja i ozbiljnu najavu općeg bojkota svih utakmica, pa čak i u kafićima.

A onda je Hrvatski nogometni savez diktatorskim potezom još i zabranio pristup novinarima koji su se drznuli otvoreno i beskompromisno izvještavati o kaljuži u kojoj jedan čovjek drži svu vlast i okupira cijeli jedan sport, iz kojega crpi resurse i novac stavlja u vlastite i bratove džepove, a pored toga sustavno i s lakoćom ruši sve moralne, pravne i civilizacijske standarde i norme.

Mali su ovo kotačići u monstruozno podivljaloj mašineriji koju još uvijek optimistično zovemo hrvatski nogomet, a u stvarnosti je poligon za drsko namještanje, korupciju, šaketanje, bahatost, nezakonitosti i licemjerje uske skupine ljudi.

Ljudi koje, da budemo brutalno iskreni i vratimo se početku ovog teksta, na pozicijama moći drži jedino i isključivo HDZ.

Nije to njima nepoznat recept, dapače; kao što jedanaest od sedamnaest članova najužeg vodstva Hrvatskog nogometnog saveza s ponosom nosi člansku iskaznicu ove stranke - uključujući i saborskog zastupnika Antu Kulušića, nositelja jedinstvene prakse po kojoj čovjek u isto vrijeme može biti invalid i nogometni sudac - tako ova stranka izravno ili neizravno pod kontrolom drži bezbroj parapolitičkih organizacija poput Hrvatske gospodarske komore, Hrvatskog olimpijskog odbora ili Crvenog križa.

Ali, avaj, u jednome su se vjerojatno preračunali: ni HGK, ni HOO, ni Crveni križ ne vuku za sobom specifičnu i dosta veliku zainteresiranu javnost i pripadajući medijski prostor. Pogotovo ovih dana, kada se i nogometna reprezentacija definitivno uvaljala u sav taj glib i po svemu sudeći će nastradati kao žrtva sumanutog grabeža, pohlepe i bahatluka Mamića i kompanije.

To društvo jednostavno treba rastjerati, prostor raskužiti, a nogomet temeljito početi graditi doslovno od prve cigle. I poslovično tromi i pasivni Hrvati definitivno su provarili taj zaključak.

Normalan čovjek logično će se zapitati zašto onda HDZ održava na životu cijeli ovaj aparat i što se, pobogu, nadaju dobiti iz samoubilačkog držanja ljestava ekipi koja bi u svakoj uređenoj državi davno bila u najmanju ruku uklonjena iz javnog prostora? Zar Zdravko Mamić zbilja daje donacije toliko veće od onih simboličnih deset tisuća kuna u predsjedničkoj kampanji? Plaše li se njegovih razgranatih policijsko-pravosudno-medijskih ortakluka, odnosno jesu li i sami nešto dublje uronjeni u te dealove?
Jesu li zbog njega zbilja spremni i izgubiti izbore, barem ako omjer snaga idućih tjedana bude jednako neizvjestan?

Kako bilo, Tomislavu Karamarku više ne prolazi ona 'ne-pratim-nogomet-nego-košarku' izlika, koju je prodavao u vrijeme nogometnog prosvjeda na splitskoj Rivi. Ne, požar se do danas već pošteno rasplamtao i prijeti da će ga progutati.

Pogotovo ako Zoran Milanović konačno raspali taj politički volej. Istina jest da ni on nema previše argumenata u ovoj priči, osim onoga da ipak treba staviti razliku između nečinjenja i direktnog podržavanja jednog pokvarenog i temeljito devastiranog sistema.

To je točno, ali opet nedovoljno da se svi skupa i dalje ne osjećamo kao bedaci...