Kako piše britanski tisak, značajan dio izbjeglica razočaran je idejom kako će lako pronaći posao i sa svojim obiteljima biti stambeno zbrinut, a proces dobivanja azila postao je mukotrpan bez kraja. Također, integracija u zapadnjački život mnogima je postala nesavladiva prepreka. Mnogi emigranti i izbjeglice svjedoče i kako se većina vraća kući nakon pooštravanja propisa koje je dodatno otežalo postupak spajanja obitelji.

'Hrana je nejestiva, toliko je grozna da je životinje ne bi jele, spavali smo u hladnim praznim zgradama, a kad netko kaže da je bolestan, vlasti ga u potpunosti ignoriraju', kazao je za britanski The Telegraph Gazvan Abdulhasan Abdula, irački emigrant koji se sa suprugom i četvero djece vraća u Basru.

Ništa bolja situacija nije ni u Švedskoj gdje sve više emigranta povlači zahtjev za azil i vraća se kući. U ovoj zemlji broj povučenih aplikacija povećan je posljednjih mjeseci, s oko 300 na oko 900 mjesečno. Oko deset tisuća Iračana već se vratilo kući iz Finske.

Gotovo su sve izbjegličke sudbine u identične. Mohamed Aziz Kadir nekih dvadesetak sati zgrčen je proveo u kamionu ne bi li se dočepao Njemačke koju je sve do dolaska na cilj smatrao obećanom zemljom.
'Sjedili smo koljenima pritisnutima uz prsa. Jedva smo mogli disati. To nije bio human način putovanja. Osjećali smo se kao stoka. Ljudi su koristili boce u nedostatku toaleta i smrad je bio grozan', ispričao je ovaj irački Kurd za britanski dnevni list nakon odluke o povratku kući.

Teškoće s kojima se suočava u Irak, procijenio je podnošljivijima od života u izbjegličkom kampu. 'Kada sam prvi put ušao u kamp, bio sam šokiran razlikom između Berlina koji sam imao na umu i onoga što sam ondje vidio', prisjetio se Kadir dodajući kako su ga gledali kao građanina drugog reda.

Kadir je u tranzitnom kampu u predgrađu Berlina izdržao dva i pol mjeseca. Duboko u sebi se nadao pokretanju ugostiteljskog objekta kako bi namaknuo novac kojim bi platio put obitelji s kojom se nadao ujediniti u Njemačkoj nakon što je pobjegao iz rodnog grada koji je osvojila Islamska država.

Ovaj 24-godišnji mladić prisjetio se kako su se uvjeti pogoršali kako je u kampove počelo pristizati sve više izbjeglica pa su se i obroci prepolovili.

'Zbog teške situacije u kampu, osjećao sam da je život u mojoj zemlji bolji', kazao je Kadir koji je požalio što je uopće krenuo na put pun neizvjesnosti.

Priča Navafa Aliasa vrlo je slična, ako ne i potresnija. On je protjeran u kamp u blizini kurdskog grada Dohuka nakon što je ISIL osvojio njegovo selo u kolovozu 2014. Teški uvjeti u kampu nagnali su ga da krene na težak put prema Europi. Krijumčarima je platio 20.000 dolara kako bi njega i desetogodišnjeg sina dovezli do Njemačke.

'Njemačka vlada ponudila je hranu i 540 eura meni i mom sinu, ali to nije bilo dovoljno. Moj sin bio je tužan i uplašen, bilo je teško pronaći nekoga s kim možemo razgovarati na kurdskom ili arapskom', rekao je Alias koji se vratio u svoju početnu točku putovanja, svoj izbjeglički kamp u Dohuku koji mu je draži od studeni i siromaštva koje ga je dočekalo u Njemačkoj.

Gotovo identične priče za Al Jazeeru ovih dana ispričala su dvojica mladih iračkih Kurda, Omar Sukav i Abdulah Rebien koji su krijumčarima platili po 8.000 američkih dolara kako bi sigurno stigli do Njemačke.
Dolaskom u Njemačku silno su se razočarali uvjetima u izbjegličkom kampu pa su odlučili krenuti sjevernije u Švedsku. No ondje ih je dočekalo identično stanje, jer su omanju sobu dijelili s još desetak izbjeglica iz Sirije i Afganistana pa je zbog različitih jezika učestalo dolazilo do nesuglasica.

'Nije bilo druge nego da se vratimo kući. Sada smo kući sa svojim obiteljima, s kojom govorimo isti jezik i dijelimo istu sudbinu', složno će Omar i Abdulah.

I Marokanac Jusuf Karim također je na teži način shvatio kako Europa nije obećani kontinent. Nakon pješačenja od nekoliko tisuća kilometara od Grčke do konačnog odredišta u Njemačkoj, Jusuf se nikako nije snašao u izbjegličkom kampu.

'Spavali smo u tijesnim sobama koje su zaudarale po urinu. Imali smo policijski sat pa se nismo mogli slobodno kretati. Sve sam više gubio nadu da ću ikada pronaći posao i zaraditi eure kako bih platio put obitelji', prisjetio se gorkog iskustva Jusuf koji je za avanturu života krijumčarima platio teško stečenih 700 eura. Radeći kojekakve poslove uspio je uštedjeti dovoljno novca za avionsku kartu do Turske odakle je krijumčarskim brodom krenuo put grčkih otoka. Odmah po iskrcavanju pješke je s još tisuću suputnika krenuo planinama i gudurama Grčke i Makedonije do Srbije, a potom pješke kroz Hrvatsku, Sloveniju i Austriju do cilja u Njemačkoj.

Ondje se, razočaran viđenim i doživljenim, odlučio na povratak kući u Maroko. Morao je namaknuti još tristotinjak eura kako bi izradio privremene dokumente, no ipak će uskoro vidjeti rodni grad jer je Međunarodna organizacija za migracije (IOM) počela organizirati povratak svima koji se dragovoljno odluče vratiti kući, a takvih je iz dana u dan sve više.