Arbitražni sud nije prihvatio glavni slovenski zahtjev - teroritorijalni izlaz na otvoreno more, ali joj je, s druge strane, dao većinu Piranskog zaljeva i neškodljivo pravo prolaska hrvatskim vodama do otvorenog mora, piše Turk.

Slovenija zbog toga nije u poziciji da polaže pravo na gospodarsku zonu na Jadranu ili radi bilo kakve neprilike suprotno hrvatskoj volji. Time je arbitražom ispunjen glavni hrvatski strateški cilj, objašnjava Turk.

Iako Slovenija nije ostvarila svoj najvažniji cilj, vladajuća koalicija arbitražnu odluku predstavlja kao svoj veliki uspjeh. Dio te prezentacije, namijenjen domaćoj publici, glasno je pritiskanje Hrvatske da prihvati odluku, piše Turk.

Svi napori slovenske diplomacije usmjereni su na uvjeravanje slovenskih prijatelja (koji su jednako i hrvatski prijatelji) da je potrebno izvršiti pritisak na Hrvatsku da prihvati arbitražnu odluku.

Svaki put kada Slovenija pozove Hrvatsku da prihvati odluku i svaki put kada Hrvatska to odbije, obje strane se dublje ukopavaju u svoje pozicije i to ne vodi nigdje. Što je šteta, piše Turk, jer je odluka uravnotežena i razumna te bi i Hrvati i Slovenci s njome trebali moći živjeti.

Dva su moguća izlaza iz te pat pozicije, smatra slovenski analitičar. Ili da obje zemlje prihvate odluku ili da je obje odbiju i granicu dogovore same.

Priča koja bi Hrvatskoj pomogla da prihvati odluku na razini je špekulacije, ali bi mogla biti istinita, piše Turk.

Hrvatske obavještajne službe imale su pristup telefonskim razgovorima između slovenskih diplomata i jednog suca. Vrlo je moguće da je Hrvatska imala pristup i drugim komunikacijama i saznala kakvom rješenju sud naginje 2015. godine, misli Turk. Pošto je očekivana odluka, suprotno od konačne, bila vrlo loša za Hrvatsku, Zagreb se povukao iz arbitraže kako bi se izvukao iz situacije da mora prihvatiti neprihvatljivu odluku.

Nakon što se Hrvatska povukla iz arbitraže, sud je vrlo vjerojatno poduzeo dodatne mjere kako nitko ne bi mogao tvrditi da je išao na ruku Sloveniji, zemlji koja je održavala nepriličnu komunikaciju s jednim sucem. I zato je promijenio odluku u hrvatsku korist.

Ironija je u tome što je Hrvatska dobila presudu s kojom može živjeti upravo zato jer se povukla iz arbitraže, ali je sada formalno ne može prihvatiti, piše Turk. "Bila je to mudra odluka koja je dala rezultata. Hrvati bi si trebali čestitati, odlikovati svoje obavještajce i pronaći način da prihvate odluku".

Druga je mogućnost da se pronađe rješenje kojim bi i Slovenija odbije abritražnu odluku. Ako Hrvatska ponudi Sloveniji pogodbu koja je bolja od sadašnje arbitražne odluke, Ljubljana ne bi imala problema to prihvatiti. Takav prijedlog mogao bi uključivati neke kozmetičke promjene kopnene granice (da se kuće ne dijele napola), ali ne i promjene na moru, zaključio je.