Fra Petar Jeleč, član Franjevačke provincije Bosne Srebrene, teolog i povjesničar koji je doktorirao na papinskoj Gregorijani s disertacijom 'Katolička crkva u BiH i NDH', u razgovoru za tportal komentira aktualnu situaciju u BiH, držanje Katoličke crkve i daje svoje viđenje položaja hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini
Jesu li navijački neredi koji su potresli Bosnu i Hercegovinu kap koja je prelila čašu neizdrživog stanja u BiH, kao što se često ističe ovih dana u nastupima političara i medijskih analitičara? Cijela drama i dalje se nastavlja kroz etnički obojeno izvještavanje medija?
Navijački neredi i huliganstvo su jedan širi problem koji muči mnoge europske države jer jedan dio današnjih tzv. navijača odlazi na stadione s ciljem izazivanja nereda. Takvi sukobi se u RH znaju događati između navijača Dinama i Hajduka, kod nas u Bosni i Hercegovini recimo između navijača Čelika i Sarajeva, a u nedavnim navijačkim izgredima u Širokom Brijegu koji su imali tragične posljedice po jedan mladi život i po neke nevine građane bio je dodatno uključen i etnički element među sukobljenih stranama. Mediji u Bosni i Hercegovini su posebna priča: uz rijetke iznimke, neobjektivni su, podvaljuju, šire netrpeljivost, dezinformiraju javnost i 'svoje' uvijek smatraju herojima, a one druge ocrnjuju. Tko je ovih dana čitao internetske portale i printane medije u BiH, mogao se uvjeriti u tu činjenicu. Jedan od primjera očite dezinformacije vezane za navijačko divljanje u BiH bila je i nedavna naslovnica bosanskohercegovačkog izdanja Večernjeg lista na kojoj je dominirao veliki naslov kako je Večernjak došao do 'vrlo pouzdanih informacija' da će navijači bh reprezentacije Fanaticosi u Tallinu namjerno prekinuti utakmicu između BiH i Estonije kako bi se u doigravanje kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo plasirala Turska jer im je ona draža od reprezentacije BiH.
Koje su, prema vama, glavne poluge koje priječe razvoj Bosne i Hercegovine?
Prije svega nefunkcionalni i nepravedni Daytonski sporazum kojim je na ovu zemlju navučena 'luđačka košulja' i kojim se nepravedno nagradilo velikosrpskog agresora i njegove zločine formiranjem tzv. Republike Srpske. Zatim, ovom zemljom vladaju korumpirane političke elite koje sustavno pljačkaju i obmanjuju vlastite građane. Problem je i klerikalizacija bosanskohercegovačkog društva u kojem vjerske vođe i kler gotovo ništa ne rade na približavanju i smirivanju napetosti među narodima, nego svojim neodgovornim angažmanom i nacionalizmom vrlo često još više produbljuju tu krizu usko se vezujući sa strankama na vlasti zbog materijalne koristi i zbog želje za što većim utjecajem u društvu.
Što se može očekivati od tzv. mini Daytona?
Iz onoga što je procurilo u javnost, radi se o kozmetičkim promjenama koje BiH ne garantiraju ništa dobro. Uz domaće političare, međunarodni faktori u BiH su posebna priča. Kontinuirano pokazuju licemjernost i popustljivost prema kreatorima velikosrpske politike i vlastodršcima u Republici Srpskoj, boreći se za očuvanje statusa-quo u ovoj zemlji, jer im to omogućava velika primanja i jer iz manjka moralnosti redovno staju na stranu nemoralnijega i jačega. Volio bih se prevariti u svojim pesimističnim prognozama glede rezultata najnovijeg sastanka na Butmiru.
Koje promjene treba napraviti da bi BiH profunkcionirala?
Nužno je prije svega ukinuti entitetsko daytonsko nefunkcionalno i nepravedno uređenje BiH i nanovo urediti zemlju na način da se zakonski i praktično svim njenim građanima i narodima na čitavom teritoriju države ustavno i praktično garantiraju jednaka prava. Bila bi to neka vrsta institucionalne autonomije u kojoj bi postojao paritet na svim nivoima vlasti, od općinskih do državnih, i u kojem bi svaki od konstitutivnih naroda imao trećinu vlasti i pravo veta ukoliko bi se osjetio ugroženim u svojim pravima.
Kako ocjenjujete položaj hrvatskog naroda u kontekstu posljednjih izjava kardinala Vinka Puljića? 'Hrvatskom narodu u BiH treba podrška njihovih sunarodnjaka iz Hrvatske jer ih, posebno danas, novi Dayton želi ponovno izbrisati iz zemlje u kojoj žive vjekovima', istaknuo je između ostalog Puljić na hodočašću Hrvata iz BiH u Mariji Bistrici.
O ovoj temi bi se moglo mnogo pričati. Hrvatska politika u BiH svih ovih dvadeset godina nije ponudila gotovo ništa drugo nego sluđivanje vlastitog naroda. Sve bitne vrednote jednog naroda, od domovine, etičnosti do vjere, ispraznila je od njihovog pravog sadržaja i značenja. Hrvatski narod u Bosni je žrtvovan ideji hrvatske nacije, on je raseljen, izdan i prevaren, i to prije svega nemoralnim postupcima tadašnjeg hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, Gojka Šuška i njihove desne ruke u Hercegovini Mate Bobana. Kao što je 90-ih godina prošlog stoljeća Mate Boban po Šuškovim i Tuđmanovim instrukcijama dobro surađivao s Radovanom Karadžićem u izdaji i seljenju bosanskih Hrvata, tako danas predsjednik HDZ-a Dragan Čović odlično surađuje s Miloradom Dodikom, hvali njegovu od Hrvata i Bošnjaka očišćenu tzv. Republiku Srpsku i govori da sa Srbima nema nikakvih otvorenih pitanja. Inače, kod većine hrvatskih političara od 90-ih naovamo postoji kontinuitet fascinacije srpskom politikom.
Bosanska Posavina i bosanski Hrvati su za Čovića i njegovu stranku HDZ odavno završena priča: njega zanima samo treći entitet u Hercegovini koji misli dobiti šurovanjem s Dodikom u kojem bi onda vladao kao neprikosnoveni vođa, poput njegova političkog uzora i istomišljenika u Republici Srpskoj. Kod nas se dogodila i potpuna hercegovinizacija hrvatske politike koja je otišla iz Sarajeva i hrvatske interese u BiH podredila samo jednom dijelu ove države – Hercegovini. Tu je i neprihvaćanje BiH kao vlastite domovine, što smatram velikom tragedijom za hrvatski narod u BiH koji živi u nekoj vrsti duhovne shizofrenije i iskorijenjenosti iz vlastitog kulturno-povijesnog habitusa. Problem je i bošnjačko preglasavanje Hrvata u federalnim institucijama koje im je zakonski omogućeno odredbama bivšeg visokog predstavnika Wolfganga Petrischa.
Na kraju svega postoji i velika odgovornost Katoličke crkve za sve što se dogodilo i još uvijek se događa hrvatskom narodu u BiH. Nedostaje joj bilo kakvog kritičkog promišljanja vlastitih postupaka, nerijetko koketira s nacionalizmom, a svaka i najdobronamjernija kritika se smatra razbijanjem tako potrebnog 'crkvenog i narodnog jedinstva', najomiljenije mantre koja se u zadnje vrijeme ponavlja kod naših vjerskih i političkih prvaka, a iza nje se krije neprikrivena težnja za jednoumljem i kontrolom. Umjesto toga, samo jeftina patetika i autoviktimizacija, priče o ugroženosti i jednom nevinom narodu kojem uvijek tamo neki drugi nanose nepravdu i žele ga izbrisati, a on i njegovi politički i vjerski prvaci nisu, naravno, ni za što krivi niti za što snose bilo kakvu odgovornost.