Ne, nije me iznenadilo da je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović odabrala Josipa Buljevića za svog najvažnijeg savjetnika – savjetnika za nacionalnu sigurnost. Nakon zloguke neverbalne poruke iskazane izborom uzvanika na njezinoj inauguraciji, bilo bi naivno očekivati da će se usuditi prekinuti najvažniji hrvatski politički kontinuitet u kojem stupove sustava čine ljudi za sva vremena i sve sisteme. Oni su ugrađeni u same temelje hrvatske državnosti i kralješci su države u kojoj živimo. Tko god osvojio izbore, oni vladaju
Strateški su raspoređeni na ključnim mjestima, nekad više, nekad manje vidljivima. Oni ne strahuju od gubitka radnog mjesta. Kad se nedjelima previše istaknu, imenuje ih se na novu, višu, ugledniju dužnost ili im se pomogne da razviju privatni biznis koji počiva isključivo na državnom proračunu. Sjajne pozicije, dobra primanja i sigurna egzistencija zajamčene su im. Njihovi su politički očevi ili djedovi, ovisno o tome kojoj generaciji pripadaju, Josip Manolić i Josip Perković. Ponekad ih u obitelj regrutiraju prema krvnom srodstvu (Saša Perković, Miroslav Tuđman, Joško Podbevšek), češće prema karakternom rodnom stablu (Tomislav Karamarko, Josip Buljević, Markica Rebić, Smiljan Reljić, Miroslav Šeparović, Milijan Vaso Brkić). Naravno, imena koja ovdje spominjem nisu jedina iz tog političkog obiteljskog stabla, samo su najistaknutija.
Uvijek se zaklinju u vjernost domovini. Prostor koji se domovinom naziva može se i promijeniti, ali ne i oni, oni ostaju isti. Sugrađane doživljavaju prvenstveno kao potencijalne neprijatelje sistema koji kroje i koji je prema njima skrojen, sistem može promijeniti ime, ali uvijek svog neprijatelja i treba i vreba. Premda su im potrebni i vanjski neprijatelji, unutarnji neprijatelj njihova je istinska nužda, tek s unutarnjim neprijateljima njihovi životi ostvaruju svoj puni smisao. Mogli bismo reći: unutarnji neprijatelj njihov je najbolji prijatelj.
Uvijek se zaklinju u zaštitu nacionalne sigurnosti. Polje koje označava pojam nacionalne sigurnosti može se formalno i mijenjati, ali načelo da unutarnji neprijatelj uvijek najopasnije ugrožava nacionalnu sigurnost nikad se ne mijenja. Unutarnji neprijatelj, u pravilu, nije i ne može biti ratni profiter, korumpirani političar, ratni zločinac, pripadnik zločinačke organizacije. Unutarnji neprijatelj, u pravilu, skriva se u redovima poštene inteligencije, opozicionara koji još nisu potpisali ugovor s đavlom i novinara kralješnjaka. Unutarnji neprijatelj uvijek je zlonamjeran, laže i insinuira, ukratko, nije normalan i bolje je i za njega i okolinu da ga se ukloni s pozornice.
Članove političke obitelji ljudi za sva vremena i sve sisteme uglavnom nećete susretati na Facebooku i Twitteru, oni imaju vlastitu društvenu mrežu, moćnu i neraskidivu.
Članovi njihove političke obitelji pažljivo su raspoređeni po državnim institucijama, kompanijama, organima reda, medijima, političkim strankama. Možete biti sigurni da ćete skupo platiti budete li im se suprotstavljali i da nikad ni vi ni članovi vaše obitelji, premda živite pošteno i nikad ne kršite zakone, nikad nećete biti sigurnosno pouzdani. Vi nasljeđujete status unutarnjeg neprijatelja, oni nasljeđuju nekontroliranu moć. Metode kažnjavanja nepoćudnih razvijali su 70 godina, te metode krase i tradicija i kvaliteta, te su metode baš onako - pune života.
Članovi političke obitelji ljudi za sva vremena i sve sisteme uživaju bezrezervnu podršku formalnih nositelja (o)vlasti, ma tko god naoko zemljom u danom trenutku vladao, stranke koje vladaju Hrvatskom njihova su najveća i konstantna podrška. Ako ponekad previše revno traže unutarnje neprijatelje, predsjednici i premijeri, ma iz kojih redova dolazili, za njih će pronaći odgovarajuće rezervno mjesto. Ponekad je to šefovska pozicija u tajnoj službi, ponekad direktorsko u državnom poduzeću, ponekad dužnost saborskog zastupnika koji 'kontrolira' zakonitost rada tajnih službi, ponekad diplomatsko predstavništvo RH, a ponekad može i Ustavni sud. Najsretniji su kad neki od njih objedini visoku obiteljsku poziciju s formalnom političkom funkcijom – predsjednika vlade, države ili Sabora. Mogu šetati s dužnosti na dužnost, ali uvijek ostaju vjerni svojoj obitelji i kad-tad se vrate u svoje prirodno utočište navodnog domoljublja i navodne zaštite nacionalne sigurnosti.
Josip Buljević uživao je povjerenje Ive Sanadera, pa je uživao i povjerenje Ive Josipovića, uživa povjerenje Zorana Milanovića, Tomislava Karamarka i, konačno, i Kolinde Grabar Kitarović. Josip Buljević prirodan je izbor za savjetnika za nacionalnu sigurnost novoizabrane predsjednice i donekle ona za taj potez zaslužuje i pohvalu za zloguku neverbalnu iskrenost. Ako je i bilo sumnji, ako je i bilo nedoumica, to imenovanje čini stvari posve jasnima: neće Pantovčakom/Visokom vladati Kolinda Grabar Kitarović, nego Tomislav Karamarko. Obiteljsko stablo ljudi za sva vremena i sve sisteme pobrinulo se na vrijeme da se za Sašu Perkovića pronađe baš dostojna zamjena.
